trag u beskraju

nedjelja, 29.07.2018.

Ostavio je za sobom trag u beskraju


*slušaš Olivera, zatvoriš oči, zamišljaš more, sunce, galebove, ljubav... i tako smo se spašavali da ne poludimo u Sarajevu pod opsadom.
hvala majstore.
R.I.P.

Nermin Tulić, sarajevski glumac

kakvo je

petak, 27.07.2018.

Kakvo je tvoje Nikad?
Je li nekad bilo sjajno, kao i sve
što bi svjetlost u početku; svjetlucavo
kao rosa u kojoj plamti
požar još nerazgorena sunca, hlapeći
prije negoli se taknu?
Je li kad bilo maleno, dok se još igralo,
razdragano i bezbrižno kao Ne znam,
ili je bilo punije i veće, rumeno kao Možda?
Je li ikad bilo mlado i lomno kao kolebanje
što se opijeno držalo uz svoje Za sad
kao za slamku sred moćnog, uzburkanog mora,
ili i ludo prepustivši se snu
zazvanom od Želim, Tu sam, Budi.
Je li bilo val, kula od pijeska, ponor, uzlet
u opisivo iz sebe, iz svog oživljenog izvora,
slobodan pad u zagrljaj..... iščezlog Jednom.
Od čega li je živjelo, poprimilo izgled;
kakvim moćima je sebe spasilo?
Je li bilo vidovito tvoje Nikad?
Ili je bilo slijepo.

ruža

ponedjeljak, 23.07.2018.

Treba je njegovat i zalijevat. Ne možeš je isfolirat, tipa - gle, nešto gore - pa joj maznut mirise i boje jer bez njih je ništa - a onda reći, hehe, svaka blesa gleda u nebesa!! Ne možeš joj podvaliti ne-ljubav. Tad nemoj odabirati ružu. Već nešto kao zamioculcas zamiifolia ili dracaena marginatta.

barka

utorak, 17.07.2018.

Primijetila sam je, neupadljivu. Bila je stara i doimala se obično. Mrežica bora u koju se nahvatalo sunca - opis je njenog lica. Stajala bi uvijek u plićaku, pa sam pomišljala da možda i ne zna plivati a neobično je bilo što je stalno nešto pričala - kao da priča s ribama u moru, zagledana u plavu prozirnost vode.
Otplivala bih mnogo dalje od nje i katkad je pogledala svaki put opažajući onaj nježni izraz kakvim se žene starije dobi obraćaju maloj djeci kad su njihova već odavno odrasla i otišla od njih, tko zna o čemu čavrljajući s tim bliskim joj stvorenjima u vodi.
Jednog dana, ugledala sam je kako je zagazila u more u haljini purpurno pepeljastog uzorka što me podsjetilo na boje zalazećeg sunca što sam ih dugo promatrala dan prije.
Voda joj je dosezala do polovice listova nogu a zatim je koraknula još dalje, kao da ide prema oltaru, riješena, dok su joj mreškasti vali pridržavali rubove haljine što se za njom vukla šireći je... Odlazila je sve dublje i dublje dok i pepeljasto prošarani purpur nije tonući nestao u modrini mora kao što za žarom sunca kad zgasne ostane bojama prohladan horizont. Požurila sam ka njoj ali kad sam stigla dohvatila sam samo odrvenjelo tijelo barke. Unutra, nabacani jedni preko drugih ležali su prije puni slatkog grožđa, nektarina i smokvi, prazni sandučići od drvenih letvica skovani...

prvi put

utorak, 10.07.2018.

Slušale smo tad Joan Baez, moja prijateljica Mona i ja,
i ja sam je, to još ne znajući kad je prvi put pustila ploču,
pitala 'tko ovo pjeva? Ima tako divan glas!',
dok sam češljala kosu pred zrcalom u predsoblju
zadivljeno slušajući njenu Diamonds and Rust
a Mona je za to vrijeme u svojoj sobi izvlačila
krpice iz ormara dobacujući mi povremeno da dođem
isprobati još i ovo i ovo... - njeno, prisvajajući za sebe
moju najljepšu haljinu od indijskog platna, ljubičastu, dugu.
Slušale smo i Soldier of fortune
(na našem planetu nije bilo života bez muzike)
i First time ever I saw your face, koju sam tad prvi put
čula kod nje, i uz tu pjesmu postajala tiha kao i šum igle
na gramofonskoj ploči, dok još nisam znala kako je to
vidjeti da sunce izlazi u nečijim očima.....
U Moninom domu tog ljeta bila sam počasni gost, jer sam
po prvi put došla k njenim, u njihovu kuću na moru,
za vrijeme prvog studentskog raspusta
i prvim putovanjem - nas dvije - donekle vlakom, a onda
s ruksacima auto-stopom, dalje ka jugu.
Monina majka pravila je odličnu blitvu s krumpirom, koju sam
prvi put probala ručajući s njenom obitelji, uz lijepo postavljen
stol, za kojim bi Monin otac, uglađen, galantno sipao vina
u čašu svake od nas izgovarajući nezaboravnu repliku
- da svaki dan uz objed treba popiti po jednu čašu crnog.
Cool, mislila sam, jer tako nije bilo kod mojih.

A onda, poslije jednog ručka presreo me u hodniku, pomalo
unezvijeren, zajapuren, polurazgovijetan, hvatajući me za ruku,
i ja sam ga pogledala kao da ga vidim prvi put, kad me pitao
- da li bih htjela... i da nitko ništa neće znati.