sudbine slika

subota, 25.08.2018.

Ahmed je slovio za teška čovjeka. Neomiljena. Niodašta. Imao je osobinu da za nešto zavre i ne pušta pa su ga se mnogi klonili a oni koji to nisu mogli, trpili. Na takvu je glasu bio u široj, svojom starinom ponosnoj porodici supruge Zuhre, kažu, dok je bila mlađa, ljubomoran na svaki muški pogled koji bi joj se zaplitao o noge, što je, govorkalo se, ona poslije ispaštala. A nije bio loš čovjek, samo neshvaćen. Ili je on vjerovao da je neshvaćen.
U radnom kolektivu, kao inžinjer mašinstva, nije bio cijenjen kako je sam cijenio da zavrjeđuje - njegovi idejni projekti i inovacije nisu nailazili na podršku. A za bližnje iz ženina roda, osim prijeke naravi - on se sa svakim zavadi, znali bi reći - bio je i nesposoban. Nesposoban doći i do boljeg stana za sebe i svoju porodicu, s periferije u podnožju ćudljive planine doseliti bliže centru, u grad, pa je već i samo taj detalj - da je jedini on ostao bez komfornijeg stana kojeg je mogao dobiti od svog instituta, jer ga nije ni tražio, u zabiti i radničkom naselju iz kojeg su uspjeli otići i portir i kurir s kojima je prijateljevao uz šah za dvorišnim stolom ispred zgrade, jer je on tu zabit volio - išao u prilog njegovom osobenjaštvu i čudaštvu.
Imao je on i mnogo talenata. U svemu čega bi se prihvatio bio temeljit. Ustrajan. Zahtjevan. Predan cijelom svojom osobom. Studentarija iz bliže i dalje familije, koja mu je, kad više nije bilo druge pomoći, na nagovor roditelja, dolazila na besplatne instrukcije iz matematike, pamti te sate iscrpljujućih poduka kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu skidala visoku temperaturu, do grla pokrivajući debelim pokrivačima iz kojih ti nije bilo ni makac dok se ne bi preznojio.
Ali ta njemu svojstvena predanost iritirala bi za sjedeljki u društvu, kad bi došao do riječi i počeo izlagati neke od svojih ideja, uvjerenja, pripovijedati o čemu, zastupati, gorljivošću, koja je drugima izgledala kao ludilo, besposlice, ogledalo njegove naravi i karaktera 'mimo svijeta'. Žar kojim se unosio u svoj govor - ljude oko njega činio je lažno ojađenim, jer trebao im je neko ko tako odudara od njih, na kome će brusiti svoj smisao za ispravno, prihvatljivo, normalno, umjereno, uviđavno.... biti hranjiva tema njihovih dokonih razgovora. A njemu bi u žaru oči bljeskale kao mačevi što sjevću ukrštajući se između sebe sve dok ga ne bi razoružala njihova trezvenost, ne praveći razliku između strasti i bijesa, kojom bi svrgavali dočekujući je svaku njegovu oduševljenu misao s kojom se bespoštedno bacao u vatru dokazivanja, pa kad bi mu sagovornici za stolom, uz čašicu, nastavljali dalje besjediti među sobom, nehajno, bez porezana mira, Ahmed bi samo klonuo, povukao se u sebe i šutio.

Njegovi različiti interesi nisu se mogli združiti i s njim ukorak ići zajedno, usporedno, kao što se ne mogu nositi dva odijela istovremeno, jer se posvećivao samo jednom, bez ostatka. Tako je neko vrijeme proučavao i brao ljekovito bilje po planini, sušio ga i u velikim kartonskim kutijama dijelio svima koji bi ga htjeli. A u neko drugo, posvetio se kaligrafiji i izradi levhi - kaligrafski ispisanih citata iz Kur'ana - koje je rado pokazivao i tumačio koga je zanimalo, ali istinski nikoga nije, tek iz pristojnosti koja je nerijetko drugo ime za prijetvornost htjeli bi pogledati kad bi ih iznio noseći pregršti u rukama. A u neko još davnije doba, kad je među ženama - kad su se pojavili - zavladalo vezenje Wiehlerovih goblena, nad kojima bi probdjela sate i njegova Zuhra, i sam se zagrijao i počeo vesti a onda pomalo naručujući iz kataloga i nove, njih dvoje izvezli su - kako se to moglo čuti od upućenijih "haman sve" goblene što ih je bilo u katalogu. Vjernik, musliman, Ahmed je posebno bio ponosan na Tajnu večeru koju ko zna koliko dugo su radili a kad je završena uokvirio je u raskošan ram boje zlata i postavio na središnje mjesto na zidu dnevnog boravka u njihovu nevelikom stanu. Nije mario kakav je to utisak ostavljalo na druge kad bi im došli u goste.

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće.
Zajedno s njima, izbjegli iz svog postanarskog stana u gradu, ali većinu vremena morajući biti u skloništu u podrumu, bila je i snaha Adna sa dvoje malih od nepunih dvije i četiri godine. Morala se dovijati i kako smirivati djecu, zaokupiti ih nečim, zabaviti, kako ih zaštititi. I kad se ukazala prilika, odluči s jednim od konvoja za izbjeglice krenuti iz zemlje. Prije polaska, Ahmed je iz okvira izvadio Tajnu večeru, smotao je u rolu i pružio: "Uzmi, možda će ti valjati za života."

Autorica ove priče mora preskočiti puno detalja, ionako joj malo znanih, puno opisivanja i njihovog i života onih koji su ostali, jedan sadržajno veliki komad vremena što je uglavljen između tog trenutka i onog kad je Adna s djecom dospjela na Novi Zeland, pa i od tada. Ono što još mogu kazati tiče se sudbine te slike koja je odigrala svoju važnu ulogu u spajanju porodice, jer kad je završio rat potpisivanjem sporazuma o miru a Emin se živ vratio roditeljima, želio je i on poći za svojima u novu zemlju. Nije bilo novca za put, skupu putnu kartu, pa se Adna u mjestu u kojem je zasnovala neodređeno privremen - novi život, obratila za pomoć jednoj crkvi i sa sobom ponijela vrijedan goblen. Sve troškove Eminovog puta na Novi Zeland preuzela je na sebe ta crkva. Danas oni žive u Australiji - neki Bosanac sigurno bi rekao "u, to je bogu za leđima" - dalekom zviježđu ove naše ratovima izranjavanje planete za kojima ostaju duboki ožiljci, brazde preoranih života, trag Ariadnine niti na izbjegličkim putevima, spasonosne, pokidane, putujuće karavane godina što zastaju ulogoriti se oko vatri čovjeka, pepela.....
Zuhra je umrla u snu. Ahmed ostao bez noge kad je groblje gdje je bio na ispraćaju nekom svom poginulom poznaniku za vrijeme dok ga se ukapalo bilo zasuto granatama. Ali čudak kakav jeste, kažu, smatra to udesom koji je znao prigrliti.
A slika - Tajna večera, uokvirena stoji na zidu jedne crkve na Novom Zelandu. Uz nju stoje i imena onih koji su je izradili:
Ahmed i Zuhra.
Ja dodajem: iz mjesta, iz zemlje - bogu za leđima.

jedna morska

petak, 17.08.2018.

Oko sam svijeta

na plavom Jadranu


i dvije na povratku s mora
rijeka Trebižat




zelena rijeko, šumi.....

kompozicija

srijeda, 08.08.2018.

"Budi da budem. Budi da budeš."
- Paul Valery


Možda bi se iznenadio ili čak osjetio izdanim, razočaranim, da nisam šutjela o slutnji - da je odjek koji sam željela čuti mogao biti i nečiji drugi. Ništa me - što ne bi bilo moguće razgorjeti i vatrama nekog drugog - nije vezivalo za te osim samo moje probuđene misli o ljubavi, koja se mogla vezati i uz nečiju drugu, sličnu misao - tek okolnosti su nas spojile, iako smo baš njih skloni nazivati sudbinom - ali se probudila uz tebe i u svojem bunilu zvala jedino tebe. Nikad ti nisam znala prevesti u razumljivo što sam tad osjećala, uzalud tražeći spokoj u moru nemira u koje je kao brod bila porinuta tvoja bol postajući mojom, i cijeleći je jedinim mi slušljivim tada - komornim kišama i Bachovim suitama za violončelo. Nikad nisam doznala ni što si uistinu mislio - možda te i plašilo, poznajući sam sebe - jer velike strasti rađaju velike boli a sreća bez kraja kraju je uvijek preblizu.... ali mi i nismo bili mogući nigdje drugdje sem u glazbi.

Možda se životom i ne može predati više nego što si dao meni, oblikujući me, a udahnuvši život, prostrujala je glazba mojim tišinama kao venama plamno strujanje krvi, i razlomila moje vrijeme i prostor na samo sada i ovdje.... Možda je samo život granica, kad si dosegao krajnje svojim akordima, iz zvuka i zvukom iznoseći ono najbolje što se njime moglo stvoriti i prenijeti. Nisam još čula sebe takve, takvih violinskih tonova što se vrtoglavo rastući uspinju najviše koliko je moguće jer preko toga, više, oni nisu mogući. Ne čuh još takvih kadenci i nježno srubljenih melodijskih linija zarezima violončelom, milosti što mi se činila kao da ugledah malu povorku svilenih glava, ljepote nježne poput dragog sjećanja i prozračne, puštanja harmoniji da predahne samo na tren dajući joj da slobodno padnu propadajući kroz fluid prostora njenih nekoliko akorda poput lišća što se otkida sa stabala - da bi svi odmah zatim bili pridržani gudalom što ih podiže i vraća kompoziciji.
Još nisam čula tako moćan tremolo, takav protest!, oštrinu, u blizini čistih gracioznih melodijskih linija, izmjenjujući se, i melodije katkad nježno zazibane ili pastoralnih tonova u koje se slilo nešto minulog sunca, a ni vladanja što - i kad se činilo da gudalo svoj zamah raznoseći ga ne može izdržati, opet njime ovladava, pa mi je izgledalo u jednom trenu da su ti akordi prsti u sve upleteni, da bi njima sve mogao tako suvereno držati.
U svakom stavku, u njegovu višeglasju, pred sobom iznutra vidjela bih duet, to dvoje - ti i harmonija koju si izazvao. Nije to bilo.... ne, nisam to doživjela kao sraz, borbu, odmjeravanje (mogućnosti) već pritisak koji ju je zazvao izazivajući da se otisne ondje gdje ni sama nije slutila da je moguća - da se pokaže onakva kakvom nije mogla ni zamisliti da se može pokazati i odgovarajući na nepopustljivi zahtjev, i sama ne bez protesta, ona je dala sve od sebe i ti od sebe sve da se stvori Jedna vatra, silovita, i jedno nerazlučivo suzvučje - trijumf sklada! - okrunjeno u finalu.

S početka, kada sam se tek začula, zatekla me izravnost, neodložnost poput pljuska, njegova trenutnost i silina, udarnost.... - a poznajući ti vanjsku mirnoću kojom zračiš - pomislila sam da si u duhu revolucionar, buntovnik! - mom vidu bilo je lako dočarati prizor gdje akordi poput bačene rukavice lete u lica gospode onoga doba dok dame prinose ustima ruku u čipkanoj rukavici da bi zatomile krik ili prigušile oteti uzvik! Ali, nisi.... ne buntom ka njima, jer vraćajući se nanovo poslušati, ta slika - iluzija, iščezla je, uviđajući da ja ne upućujem ničemu izvanjskom.

Malo manje od dva stoljeća tvoj brod boli u me potopljen još kraljuje negdje duboko na dnu. Malo manje od.... kako će to biti uvijek gledajući kroz vrijeme, dijeli me od dana kad smo jedno drugom postali instrument.
Malo manje, nego što ću to biti bilo kad, stara sam. Ali ni dana ostarjela nisam.