Marketing
kompozicija
"Budi da budem. Budi da budeš."
- Paul Valery
Možda bi se iznenadio ili čak osjetio izdanim, razočaranim, da nisam šutjela o slutnji - da je odjek koji sam željela čuti mogao biti i nečiji drugi. Ništa me - što ne bi bilo moguće razgorjeti i vatrama nekog drugog - nije vezivalo za te osim samo moje probuđene misli o ljubavi, koja se mogla vezati i uz nečiju drugu, sličnu misao - tek okolnosti su nas spojile, iako smo baš njih skloni nazivati sudbinom - ali se probudila uz tebe i u svojem bunilu zvala jedino tebe. Nikad ti nisam znala prevesti u razumljivo što sam tad osjećala, uzalud tražeći spokoj u moru nemira u koje je kao brod bila porinuta tvoja bol postajući mojom, i cijeleći je jedinim mi slušljivim tada - komornim kišama i Bachovim suitama za violončelo. Nikad nisam doznala ni što si uistinu mislio - možda te i plašilo, poznajući sam sebe - jer velike strasti rađaju velike boli a sreća bez kraja kraju je uvijek preblizu.... ali mi i nismo bili mogući nigdje drugdje sem u glazbi.
Možda se životom i ne može predati više nego što si dao meni, oblikujući me, a udahnuvši život, prostrujala je glazba mojim tišinama kao venama plamno strujanje krvi, i razlomila moje vrijeme i prostor na samo sada i ovdje.... Možda je samo život granica, kad si dosegao krajnje svojim akordima, iz zvuka i zvukom iznoseći ono najbolje što se njime moglo stvoriti i prenijeti. Nisam još čula sebe takve, takvih violinskih tonova što se vrtoglavo rastući uspinju najviše koliko je moguće jer preko toga, više, oni nisu mogući. Ne čuh još takvih kadenci i nježno srubljenih melodijskih linija zarezima violončelom, milosti što mi se činila kao da ugledah malu povorku svilenih glava, ljepote nježne poput dragog sjećanja i prozračne, puštanja harmoniji da predahne samo na tren dajući joj da slobodno padnu propadajući kroz fluid prostora njenih nekoliko akorda poput lišća što se otkida sa stabala - da bi svi odmah zatim bili pridržani gudalom što ih podiže i vraća kompoziciji.
Još nisam čula tako moćan tremolo, takav protest!, oštrinu, u blizini čistih gracioznih melodijskih linija, izmjenjujući se, i melodije katkad nježno zazibane ili pastoralnih tonova u koje se slilo nešto minulog sunca, a ni vladanja što - i kad se činilo da gudalo svoj zamah raznoseći ga ne može izdržati, opet njime ovladava, pa mi je izgledalo u jednom trenu da su ti akordi prsti u sve upleteni, da bi njima sve mogao tako suvereno držati.
U svakom stavku, u njegovu višeglasju, pred sobom iznutra vidjela bih duet, to dvoje - ti i harmonija koju si izazvao. Nije to bilo.... ne, nisam to doživjela kao sraz, borbu, odmjeravanje (mogućnosti) već pritisak koji ju je zazvao izazivajući da se otisne ondje gdje ni sama nije slutila da je moguća - da se pokaže onakva kakvom nije mogla ni zamisliti da se može pokazati i odgovarajući na nepopustljivi zahtjev, i sama ne bez protesta, ona je dala sve od sebe i ti od sebe sve da se stvori Jedna vatra, silovita, i jedno nerazlučivo suzvučje - trijumf sklada! - okrunjeno u finalu.
S početka, kada sam se tek začula, zatekla me izravnost, neodložnost poput pljuska, njegova trenutnost i silina, udarnost.... - a poznajući ti vanjsku mirnoću kojom zračiš - pomislila sam da si u duhu revolucionar, buntovnik! - mom vidu bilo je lako dočarati prizor gdje akordi poput bačene rukavice lete u lica gospode onoga doba dok dame prinose ustima ruku u čipkanoj rukavici da bi zatomile krik ili prigušile oteti uzvik! Ali, nisi.... ne buntom ka njima, jer vraćajući se nanovo poslušati, ta slika - iluzija, iščezla je, uviđajući da ja ne upućujem ničemu izvanjskom.
Malo manje od dva stoljeća tvoj brod boli u me potopljen još kraljuje negdje duboko na dnu. Malo manje od.... kako će to biti uvijek gledajući kroz vrijeme, dijeli me od dana kad smo jedno drugom postali instrument.
Malo manje, nego što ću to biti bilo kad, stara sam. Ali ni dana ostarjela nisam.
Post je objavljen 08.08.2018. u 18:48 sati.