barka

utorak, 17.07.2018.

Primijetila sam je, neupadljivu. Bila je stara i doimala se obično. Mrežica bora u koju se nahvatalo sunca - opis je njenog lica. Stajala bi uvijek u plićaku, pa sam pomišljala da možda i ne zna plivati a neobično je bilo što je stalno nešto pričala - kao da priča s ribama u moru, zagledana u plavu prozirnost vode.
Otplivala bih mnogo dalje od nje i katkad je pogledala svaki put opažajući onaj nježni izraz kakvim se žene starije dobi obraćaju maloj djeci kad su njihova već odavno odrasla i otišla od njih, tko zna o čemu čavrljajući s tim bliskim joj stvorenjima u vodi.
Jednog dana, ugledala sam je kako je zagazila u more u haljini purpurno pepeljastog uzorka što me podsjetilo na boje zalazećeg sunca što sam ih dugo promatrala dan prije.
Voda joj je dosezala do polovice listova nogu a zatim je koraknula još dalje, kao da ide prema oltaru, riješena, dok su joj mreškasti vali pridržavali rubove haljine što se za njom vukla šireći je... Odlazila je sve dublje i dublje dok i pepeljasto prošarani purpur nije tonući nestao u modrini mora kao što za žarom sunca kad zgasne ostane bojama prohladan horizont. Požurila sam ka njoj ali kad sam stigla dohvatila sam samo odrvenjelo tijelo barke. Unutra, nabacani jedni preko drugih ležali su prije puni slatkog grožđa, nektarina i smokvi, prazni sandučići od drvenih letvica skovani...