između predstava

nedjelja, 17.06.2018.

Obično se zavjesa spušta na kraju predstave a u ovoj zavjesa se podiže na kraju.
Tek tada i otkriva ti se da je to predstava. A njen kraj početak je shvaćanja.
Istina, bilo je sumnjivo kad si pri vrhu ne znajući da je to kulisa opazila dijelom zguljen zid kao da se odlijepila tapeta otkrivajući podlogu boje katrana s tragovima brazda od ljepila, ali nisi pridala značaj tom detalju. Neznanje nosioca glavne uloge - onog koji ne zna o čemu se radi - i uvjet je da bi takva predstava uopće bila moguća. Neznanje, tako zahvalno da se na njem zasnuje igrokaz i osmisli bezbroj situacija koje će ga sačinjavati, neiscrpan izvor kreativnih zamisli i potencijal. A tako su me izbezumljivale neke očite nelogičnosti, apsurdnosti, nepopustljivosti, tako sam se trudila ukazati na njih, protestirala, pozivala na svoja prava i slobodu, tražila izlaz osjećajući se tjeskobno kao u liftu zaglavljenom između katova, obrazlagala, uvjeravala uzaludno, ostajala bez teksta, govorila, nadala se, nisam mogla odustati, moralo je biti načina doprijeti do nekog i u nekom od ostalih sudionika pronaći razumijevanje i put izbavljenja... - mora da je bilo zabavno i zanimljivo i vjerodostojno u svakom detalju. Jer kad sam krajičkom oka, nadomak mu, tek kad se počeo podizati i opazila zastor, u blještavilu svjetla maglovito sam s pozornice vidjela publiku koja je gledala izvedbu predstave 'Predstava o predstavi', ne znajući da li u tom trenutku osjećam više zatečenost ili olakšanje, i ne znajući - tek moglo je biti (ali to ostaje nešto u sferi metafizičkog) - da sam možda i ja sama bila dijelom nje...