pismo, stol i stakalce

petak, 15.06.2018.

Pristajem opisati ovaj trenutak, boje nara, jer istiskuje kap po kap iz mojih vena. Ne staje. Ne prestaje da kaplje...


U koverat stavljam pismo - prazan papir, i odlažem koverat na stol.
Kutija s cigaretama se prazni i prazni.
Prazni se i otočić okružen staklom kroz ždrijelo pješčanog sata.
Ne preokrećem ga.
Pišem po uzoru kako bi trebalo pisati a potom te priče brišem i na njihova mjesta ostavljam malene otiske koje je nemoguće kopirati. Znam da ih je nemoguće i ponoviti za sat, pola sata, trenutak kasnije, i zato ih ostavljam ovdje kao da mi trenutak istine koji ne želim da mi izmakne i ostane izgubljen u moru nevlastitih trenutaka, može zabilježiti stvarnost.
Pod rebrom, osjećam, tamni mi sunce. Tanji se i tamni. Pretvorilo se u skoro sasvim tanki prsten.
Uzimam čađavo stakalce i kroz njeg gledam; najednom sam opet tako mala. Stojim pod razgranatom krošnjom trešnje u dvorištu. Nikuda nisam otišla - pružam ti rupčić - hajde, hajde, nemoj... nisam otišla. Prijateljstvo znači da ću za tebe uvijek biti tu, znaš? Pogledaj samo u nebo - kako je plavo! Vidiš? Nema baš nikakvog razloga za suze.
Na stolu leži koverat. Sedamdesetak godina poslije ovo će izgledati tako...... vidim već. Ovaj trenutak bilježim i zato jer nikog od vas tad neće biti kao što vas nema ni sad. Prijateljstvo je samo oslonac, stol na koji spuštam koverat a on je prazan - prazan list u njemu. Stol nikada ne može zamijeniti ruke.
Uvijek ostane nešto za čim pomalo i žalimo i ne žalimo. Pokušavam se sjetiti ali uzalud, nečeg što bih sa sigurnošću mogla svrstati uz jedno ili drugo. Zahvaljujem mojim pričama. One su tako dobre da se daju pomaknuti u stranu i ustupiti prostor mom glasu. Ja stojim izdvojena. I mračno je, kao na pozornici prije nego što na nju padne trak svjetla. Mrak a onda najednom svečana uvertira svjetla. Osmijeh koji mi mami ta situacija podsjeća me na onu u kojoj Ti popravljam leptir mašnu i prišapnem na uho da bih još jednu čašu vina. Uvijek smo za jedan svjetlosni korak ispred i sve u što gledamo već je prošlost.
Popravljam kosu.
Hoću li govoriti? Vas nema.
Osmjehujem se.
Nema vas.
Izdaleka opažam samo bioluminiscenciju. To je aura postojanja, vaše udaljenosti.
Pružam kažiprst kao da njime dotičem malog svilenog pauka - malu radu koja donosi sreću. Ne smiješ ga povrijediti. Taj paučić sama je nježnost za koju on i ne zna da je pričinjava tvojoj koži.
Otiđi, kažem mu, i on ode.
Ovdje ionako ostaje samo stol i koverat. Stakalce je moje. Kroz njega moram gledati - moram promatrati. Znati, kada mi više neće biti potrebno.
U ljetnu noć... tamo.... tamo želim.



Pjesan o ljubavi

Taj tvoj trenutak boje pramena kose
koji si pristala opisati
kapima iz tvojih vena
uzimam na dlan
i grijem ga dahom
– ne da ga otopim
već da ga očuvam
u tom našem vremenu
od zamrzavanja

Na dlan sad dodajem
neke dijelove tijela
koje ću kasnije opisati

i još na kraju tvoje titrajuće srce

Ljubim sve to usnama
na koje se lijepi tvoj miris
i čuvam na mekom jastuku slobode
s kojeg ćeš u prvom jutru
podignuti svoje lice
opisano meandrima svjetla
što se u slapovima slijeva
preko paučinastih ostataka sna

Popravit ćeš kosu
šapnut ćeš osmijeh usnicama
jer ja ću biti tu upleten
u tvoje vlasi
kao svilenasti fotončić
koji sam ne zna
da je radost tvojoj koži

I tada
kad mu kažeš
što želiš
on će se pokrenuti
i učiniti to
zajedno s tobom

- R. J.

Oznake: iz nekih godina