samohrana

utorak, 29.05.2018.

Zelena, duboka, prolistala
krušna, pitka, topla
smeđa, pijevna, pokošena
lomljiva, vidovita, lakohrana
lagana, modra, mislena
mehka, polomljena, samotna
lakonoga, nagizdana, lahorasta
izgažena, ačik, mrkla
jaka, domišljata, skromna
pletena, loknava, vrla
crna, sapletena, salivena
hladna, kišna, osunčana

...

ono što preostaje

petak, 11.05.2018.

Riječi su toliko značajne, da treba znati kada im ne treba pridavati značaj.
Moguća značenja tako utjecajna, da treba razumjeti kada im treba odreći utjecaj.
Djelotvornost riječi, takvih razmjera, da treba moći od oka odmjeriti im protežnost, na vrijeme.
To možemo kad nam je na izbor - jer postoje i one koje biraju nas ili se od nas odmetnu - a pri tom u mislima stižemo sami sa sobom prebirati po mišljenom ispitujući ga kao što se među jagodicama prstiju ispituje kakvoća tekstilnog materijala u dućanu metražnom robom. Obožavala sam od djetinjstva miris takvih dućana, način na koji bi trgovac polagao teški top tkanine na stol, taj zvuk - baršunasto prigušen, batistan, i odmotavao je, njeno razgledanje i opipavanje pod prstima, stisak u šaci pa puštanje da bi se osvjedočilo gužva li se, pa način na koji bi je se precizno razmjeravalo, odmjerilo i rezalo, a najviše sam voljela kad bi mi tetak - trgovac tekstilom na veliko, kojeg baš i nisam voljela (zbog njega sam zaradila prvu kaznu kad sam se oštro suprotstavila kliještima njegovih prstiju što su me 'od milja' zgrabila za obraz) - donio mnoštvo uzoraka najraznovrsnijih tkanina - krpica, čiji su me dezeni i šarenilo, finoća tkanja i miris novog novcatog, zamisli o krojevima i krojenje, uzbuđivali i očaravali.
Tako volim razgledati i svoje misli, biti s njima u društvu, prepuštati im se, zadržavati na pojedinim mjestima u njihovu živom slikovitom svijetu, šutjeti kao korice knjige o sadržaju unutar sebe.

Možda previše razmišljam. Jedne prilike, dok sam provodila kraći ljetni odmor kod prijateljice u njenoj kući na moru, pa bi ujutro nakon zajedničke kave na velikoj terasi s pogledom na zaton, pošle svaka za svojim poslom, ona za kuhinjski stol - pisati nešto svoje, a ja za mali stolić na balkonu s pogledom na krajolik iza kuće - pisati svoje, pa kad je to potrajalo satima, provirila je na balkon i vidjevši me gdje jednako sjedim za laptopom, rekla da - kad bi ona toliko pisala već bi napisala roman! Ali ja ne pišem cijelo vrijeme, kazala sam joj, već razmišljam....
Ponekad sam usidrena u mislima poput čamca u uvali sapeta konopima što ga s pramca omotani oko bitvi vezuju uz kameni mol a sa krme uz obalno stijenje do kog se pruža konop zategnut i prav kao strijela, dok mu se ostatak slobodan zmijoliko klupča u plićaku, pa je i čamac za velike oseke nepokretan a blago se ljuljuška na valima kada uvalu naplavi plima.

Možda previše šutim. Prešućujem radije, nesklona isticanju koječega pa i toga čemu sve nisam sklona.
Previše, možda, govorim (u snu), a riječi građene u snu mrve se i osipaju kao pod prstima bjeličaste naslage ljuspica školjki nahvatanih na suhim morskim travama izbačenim na obalu.
Možda je previše toga što ostaje za mnom započeto a nedovršeno, za što je netko rekao da je manje nego ništa - manje nego da ništa nije ni početo.

buđenje

ponedjeljak, 07.05.2018.

Jutros mi je limun procvjetao.
Još sinoć namjesto cvijeta bio je zatvoren, duguljasto zaobljen, bijeli, jedar pup, a ujutro rano kad ustajući još pospana i od sna teška krenem pogledati, namjesto pupoljka vidjeh među lišćem divan cvijet limuna. Ostadoh nad njim udivljena daha - otvorenih usta i očiju širom! Najednom tu - kao ljubav.
Kakvo divno buđenje!

otisci

srijeda, 02.05.2018.

Prebirem po rečenicama zimus zapisanim, razgledajući ih, kao mrtve leptire pričvršćene pribadačom za podlogu:

Napajam se na izvoru željenosti - mene, i kao sugovornika, društvo, prisustvo... - da bih mogla dati najbolje od sebe. Kada taj osjećaj izostaje, dok letim, nestaju mi krila i ja padam, padam, padam...
Izostajem, dopisujem sad, naknadno.

Kao što u foto objektiv ulazi jedan prizor dok sve ostalo ostaje izvan njega, tako ja ostajem u onom svemu izvan prizora mene u objektivu, neomeđena njime, u onom preostalom...

Neobičan je to rašljar. Stalno u pokretu. Moje polje svo je preorano. Ali život još drži rašlje u rukama.

Nikad ne pričaj o svom životu, usput. Jer ne pričaš o vremenu, novoj modi, razgovoru sa susjedom ili kako si naučila voziti bicikl. Tvoj život nije nešto usput. Drži do njega. I kada počinješ ikakvu priču...

U konvencionalnosti nema istine. Ili ima? Konvencionalnost je ljuštura, ljuska poput orahove. Drobi je trenutak prsnuća iznutra. Istinskog što probije. Dogodi se nepredvidivo, trenutno - pod uplivom duboko istinitog, ranjivog, svojeg... neobranjivog.

Već unaprijed smo vezani. I prije nego što dođemo na svijet, vezani smo budućim nedostajanjima. Kroz život, učimo se prebolijevati nespremnosti za odvajanja, prepuštenosti okolnostima, cijeliti ranjavanja, a hrlimo... u susret novima, u zagrljaje budućih nedostanja, dopisujem sad, naknadno, taj nedostajući dio rečenice, pretpostavljajući da sam na tako nešto mislila, ili nešto slično htjela napisati.

Dok prebirem po rečenicama zapisanim zimus razgledajući ih - dok ne prođe, gripa mi i ne dopušta puno više od tog - pogled mi padne na staklo otvorenih balkonskih vrata pa ga trenutno ozari prizor u njegovu odrazu - ponajviše zbog svjetla i boja - toplih, zemljanih... - susjednih kuća.