Le temps passe vite! https://blog.dnevnik.hr/vivace1
srijeda, 24.10.2007.
Mlađe je slađe
Primjetila sam u zadnje vrijeme da puno mojih starijih poznanica, među njima i jedna prijateljica imaju puno mlađe frajere od sebe. Razlika je od deset pa čak do dvadesetpet godina. Čini mi se da je to, nakon starijih muškaraca koji imaju mlade cure kraj sebe, postao neki novi trend. Ili ja to do sada nisam toliko primjećivala. Ne mislim sada na poznate, već na ljude oko mene. Skoro svakodnevno sam sretala starijeg muškarca sa nekom mlađahnom, ali jako rijetko obrnuto. Od nedavno često čujem i vidim ovaj drugi primjer.
Danas razgovaram sa prijateljicom, četrdesetogodišnjakinjom, koja je nekoliko mjeseci u vezi sa dvadesetogodišnjakom. Inače vrlo lijepa žena, njegovana, pametna, vesela zrači posebnom srećom, dugo je takvu nisam vidjela. Kaže da se savršeno slažu u svemu i za sada je sigurna da to nije zbog početne zaljubljenosti, već misli da je našla srodnu dušu. U tom relativno kratkom periodu veze, našli su se u jednoj dosta teškoj situaciji, puno stariji muškarac bi se, kaže, izgubio u problemu, ali njezin dragi ga je više nego odraslo riješio.
U šali sam je pitala ne boji li se da joj se kći, inače njegova vršnjakinja, ne spetlja sa dečkom, odgovorila je da bi se bojala da ima frajera od šezdeset koji bi joj dirao kćer, ovako ne. Pa kad malo bolje razmislim, istina.
Zapazila sam još jednu stvar, a ta je da one o svojim mlađim partnerima ne govore kao o trofejima, već kao o ravnopravnim životnim suputnicima, što je u vezi stariji-mlađa, vrlo čest primjer. Naravno, da ne bi bilo zabune, nije uvijek tako. Možda je to zbog izraženije emotivne strane kod žena koje otvorenije govore o osjećajima.
Iako svaka od njih kaže da razliku uopće ne primjećuju, malo sumnjam u to. Ok, ljubav ne poznaje godine, međutim ja mislim da su godine ponekad bitne. Ne za neki kratkotrajni period, ali na duže itekako jesu. Pri tome mislim na eventualnu zajedničku djecu, poglede na život koji su generacijski ipak različiti, dugoročnost seksualnog života, kao i drugih fizičkih aktivnosti. Ali opet, iznimke potvrđuju pravila.
Nema jedinstvenog ključa za sreću, pa tako niti u ovom slučaju. Ponekad stari ključ otvara novu bravu, a ponekad novi staru bravu.
utorak, 23.10.2007.
Ovih sam dana:
TUŽNA jer:
-tata mi je opet u bolnici zbog alkohola. Na moje da mu neću dolaziti u posjete dok napokon ne pristane na liječenje, odgovorio mi je da me nije niti zvao
-nemogu dovoljno zaraditi da pomognem Maji kako se ona više ne bi morala trgati na užasno teškom poslu
-u pokušajima da uljepšam brak, na površinu izlaze samo Bucine i moje razlike i sve završi prepirkom
-nemam dovoljno vremena da se vidim sa ljudima koji mi počinju jako nedostajati
-svako malo nam iskrsne neki poveći, neplanirani izdatak i nikako da si priuštim neke stvari koje želim i trebam
-mi se svekrva neprestano, nakon svih mojih molbi i dalje bezobrazno upliće u život
-su mi prilikom servisa kompa nestale neke jako drage slike koje nisam stavila na CD, niti ih razvila
SRETNA jer:
-je Faca odlično, zdrav, veseo i ovih dana je prohodao
-smo nakon godine dana mog moljakanja napokon iz stana izbacili odvratne tepisone i postavili laminat
-ćemo ovih dana preurediti kuhinju
-sam zadnje vrijeme redovito išla kod zubara i sada imam zube kakve sam željela
-znam da me Buco voli koliko i ja njega
-mi se Sele oporavila od spontanog abortusa, pa ona i Šogi ponovno razmišljaju o bebi
-jer je bakin tumor bio dobroćudan
-sam zdrava
-unatoč problemima koji me pogađaju ne gubim optimizam, nasmijana sam i vjerujem da ću ih sve riješiti i da će sve biti kako ljudi oko mene i ja zaslužujemo
subota, 06.10.2007.
Plus i minus
Uhvatila me neka tuga, ljutnja, depra, bijes, ma neznam ni ja što, ali nije dobro. Svakim danom sve više uviđam kako smo Buco i ja dva različita svijeta i to me počinje jako zabrinjavati.
Umorna sam od pokušaja da pređem preko nekih stvari, jednostavno mi se više neda. Samo čekam kada će ovo sve što kuha u meni izletjeti van.
Nikad nisam voljela monotoniju, a upravo se ta prokleta monotonija uvukla u moj život. Ne, nije mi dosadno, obaveza imam stalno. Iako sam još na porodiljnom radim honorarno četiri posla. Dva sata dnevno čuvam jednu curicu, utorkom čistim jednu vilu, svaku drugu večer nakon što Faca zaspi čistim jedan restoran. Subotom ujutro četiri sata dajem instrukcije. Uz to pokušavam diplomirati i polako se uhodavam u posao koji trebam preuzeti u prvom mjesecu, po završetku porodiljnog. Brigu o Faci i domaćinstvu ne trebam ni naglašavati. To radim ne bi li nam financijski bilo lakše. Sve to ne bi mi bilo teško da imam malo veću Bucinu podršku.
Monotonija koju sam spomenula odnosi se na užitke. Njega apsolutno ne zanimaju izlasci, putovanja, druženja. I to je ono što mi totalno teško pada. Izgovori su mu da on ide na posao, umoran je i hoće poslijepodne provest izležavajući se. Ok, jedno, dva, ma i šest poslijepodneva u tjednu, ali daj onda jedno idemo negdje, međutim ne. Ili kaže da ne želi trošiti. Da, puno novaca nam treba za dva sendvića koja ćemo stavit u torbu i otići na Sljeme.
Pokretala sam temu našeg dosadnog bračnog života, odgovor mu je bio da je njemu baš super. E, pa meni nije.
Kako ga nemogu pokrenuti, pokušavam si sama ispuniti slobodno vrijeme, ali ponekad bi više od svega htjela da mi on pravi društvo u ispijanju kave, šetnji, izlasku, kinu, kazalištu. Da se besciljno vozimo gradom po kiši i slušamo jazz... Da se isplešemo na narodnjacima, izdivljamo na nekom rock koncertu...
Ne želim da se sex počinje nakon što navečer legnemo u krevet, želim da nam cijeli dan bude sex!
Pokušala sam razgovorom, radnjama, iznosila činjenice, ali ništa. Kad sam ga pitala kako je prije braka bio drugačiji, rekao mi je da me tada osvajao, a sad me ima pa više nemora. E pa mora, mora me i dalje osvajati jer izgubiti će me. Stalno mi dijeli komplimente i izjavljuje ljubav, a nikako da shvati da mi je treba sitnicama pokazati. Nekada mi je, uz to što mi je užasno sexy, što mislim da je pametan i dobar bio i zanimljiv, ali u zadnje vrijeme više ne.
Uh, ovaj post zvuči kao pismo Magdi Weltrusky:) Trebao mi je ispušni ventil, tipkala sam ovo ultra brzo i grubo:)
Sada sam bolje, sutra je novi dan, a ja ću opet sa mješkom pokušati uljepšati naš brak, odnosno svoj, njemu je ovako dobro. Ma pokazati ću mu da može biti i bolje!
ponedjeljak, 01.10.2007.
Velike sramote male majstorice vivace
Skoro pa uvijek sam nasmijana, volim kad drugi nasmijavaju mene ili ja njih. Ali ima nekoliko situacija koje meni nisu nimalo, barem ne u tom trenutku, bile smiješne, dok drugima itekako jesu. Svih se nemogu ni sjetiti, ali evo nekoliko:
Bila je zima, snijeg do koljena, došla sam iz vana, promrzla. Legla sam u krevet, taman se počela zagrijavati kad sam se sjetila da je sutra četvrtak i kupe smeće, a ja ga nisam iznesla van. Ma nema veze, budem ustala ranije i to obavila. Ujutro me probudio zvuk čistoćinog kamiona i ja sam onako snena uhvatila vrećicu i krenula prema van, misleći samo na to da mi nesmije smeće ostat u stanu. Kamion je već bio dobrih pedesetak metara niz ulicu, a ja sam rasčupana, u piđami, bosa trčala po snijegu i vikala: čekajte moje smeće! Radnici su me zabezeknuto gledali, a onda prasnuli u smijeh. Tek kad sam se vratila u stan došlo mi je iz guzice u glavu koja sam glupača ispala.
Ručala sam u jednom zagrebačkom restoranu, sama. Posluživao me konobar, puniji, maleni brčići, fudbalerka (užas), jako dlakave ruke, šlampavi hod, sve u svemu dosta neugledan tip. Nekoliko puta sam mu se obratila sa gospodine, više neznam točno što sam ga pitala. Primjetila sam da me ostali gosti pogledavaju, ali nisam previše obraćala pažnju s obzirom da su to većinom bili muškarci sa obližnjeg gradilišta, mislila sam gledaju me što sam solo (i zgodna, he, he). Zatražila sam gospodina konobara račun, on je otišao na šank po njega, a do mog stola je došao jedan od ljudi čije je društvo izlazilo i rekao: "Gospodična, ovaj gospodin, kako ga vi zovete, nije konobar već konobarica, gospodična je kao i vi." Svi, koliko ih je bilo u sali, prasnuli su u smijeh, a ja...
Kad se "konobar" vratio, ostavila sam novce na stolu i izletila van, misleći da se više nikad neću tu vratiti. Ali vratila sam, se još puno puta i saznala da nisam jedina koja je mislila da je ona on. Samo što mislim da se nitko nije osramotio kao ja.
Žurila sam Ilicom na neki sastanak, kasneći kao i obično. U jednom trenutku prelazila sam preko i nespretno nagazila na tračnicu, odjednom mi je desna noga klecnula. Imala sam što vidjeti, na prepunoj ulici, baš kada žurim pukne mi peta na cipeli. Zemljo otvori se!!! Mislim da puder nije uspio sakriti crvenilo koje je izbijalo, osjećala sam kako mi bride obrazi. Odšepala sam do prve trgovine (nije bilo daleko, ali meni se činilo kao viječnost) i kupila neke jeftinjače cipele. Ajd bilo bi dobro da sam imala više love pa da sam obavila neplaniranu kupovinu, ali ovako to pamtim samo kao jednu sramotu.
Radila sam u jednom kafiću gdje je dolazio jedan meni fatalan tip. Sva bi protrnula kad bi on ušao. Tako je bilo i tog dana D. Odnosno večeri. Za jednim stolom je sjedio on sa društvom, a za drugim moje frendice, koje su me čekale da završim smjenu i idemo van. Nosila sam curama 6 bambusa, gledala u njega, potrknula se na svoju nogu i bam! Ja sam odletila njemu pod noge, a bambusi su okupali cure. Nisam znala jel mi se više plače (što se to dogodilo pred njim) ili smije (što su one umijesto mene, napale njega da je tome kriv). Večer je nakraju završila odlično (pogodite kako), a dan danas kad se sretnemo počnemo se smijat, jer vrati nam se slika nemilog događaja.
Buco i ja smo bili na početku veze, išli smo kod njegovog frenda na rođendanski tulum. To je ujedno bila i prilika da upoznam njegove prijatelje. Odlučila sam obući super hlače koje sam taj dan kupila za neku sitnu lovu. Kako uvijek kombiniram skupe i jeftine stvari, nabacila sam baloner da podignem kombinaciju. Na putu prema tamo stali smo kupiti cigarete i kad sam ulazila u auto drrrr! Pukle mi hlače od pupka do šupka (kako bi Rubia rekla). Buco me pogledao i prasnuo u smijeh. Mislila sam da je to naša zadnja večer. Uspio me nagovoriti da ipak idemo na roćkas, bit ćemo kratko, neću skodati baloner i to je to. Pristala sam, ali grozno sam se osjećala, još više time što se stalno kesio. Stigli mi tamo, nikome nisam ime zapamtila, mislila sam samo na rupu među nogama. U početku nikome nije bilo čudno što ne skidam baloner, ali nakon nekog vremena su me počeli zapitkivati. Nisam imala dobar izgovor jer u stanu je bilo vruće, mucala sam neke glupe razloge. U jednom trenutku slavljenok mi je jako glasno rekao: "Mala pa vidjeli smo da imaš potpisanović baloner, sada ga možeš skinuti:" U tome je Buco, da njegovi frendovi ne bi mislili kako mu je cura umišljeni snob izvalio:" Pukle su joj hlače duž cijele guzice, zato se nemože skinuti:" Zanjemila sam od sramote. Hrabro sam zatražila da mi da neke mamine hlače da se presvučem. Definitivno sam te večeri bila veća zvijezda od slavljenika, a s tim će me zezati vjerojatno dok sam živa.
Danas sam frendici, baš u trenutku kad je u kafiću stala muzika, podosta glasno rekla da serija o kojoj ona priča ide nedjeljkom i ponedjeljkom, a ne samo nedjeljkom. Tek kad su ljudi prasnuli u smijeh skužila sam kaj sam izvalila.
Update:
Sjetila sam se još jedne svoje blamaže. Nekad sam često busom putovala Zagreb-Karlovac. Kako su svi autobusi na putu za jug stajali u Ka, mogla sam bilo kojim. Ali onda je napravljen autoput Zg-Ri i neki autobusi vozili njime, bez stajanja u Ka. Tako sam i ja sjela u jedan od njih, zaspala i probudila se na Grobniku. No to nije ništa strašno, otišla sam do rijeke (besplatno), posjetila frendicu i vratila se. Sramota se desila drugi puta, kad sam isto tako zaspala u busu, probudila se i pomislila da mi se opet desila ista stvar i da sam ovaj put otišla prema Slunju. Panično sam ustala sa sjedala, trčala prema vozaču i vikala kako ga molim da mi stane jer sam zaspala, a trebala sam izaći u Karlovcu. Rekao mi je: "Ok, gospodična pustit ću vas van... kad stignemo u Karlovac." Svi do jednog putnika su se počeli smijati, a ja sam to morala trpiti desetak minuta, koje su mi se btw. činile ko deset godina, dok smo stigli u Ka. Od tada više nikada nisam zaspala u busu.
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kao što ime bloga kaže, vrijeme brzo prolazi, pa da zabilježim svoje misli, događaje, želje...ne bi li ih zaboravila:)
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Ne propuštam novosti kod:
Kinky Kolumnistica
Choco
Tedica
Lu-lu
Rossanna
Tyche
Kulerica
Danči´s world
S ulica kabula
Razvod braka
Annabelle
Jja
Mala Anja
Pjesak u gaćama
Rudarka
Lipa Mare
Tinčica
Pegy
Athena air
kućanica u Japanu
Regina Elena
Rubia.despues
Travel freak
catcher
suncokretić
Vražja posla
Ja:
mlada 26 godina
niska 164 centimetra
teška 56 kilograma
plavuša (trenutno)
imam zelene okice
imam sineka
imam muža
blizanac
luda za plesom
volim sanjati
obožavam kuhati
mrzim monotoniju
mrzim tračeve
volim ženstvenu odjeću
zimogrozna sam