@pple

Isuse, ostani, uza me vječno budi,
ma da je na svijetu stara svaka stvar,
Ah, još ništa ne napraviše ljudi,
dostojno da ti pružim na dar.

Dosta sam ti uz svoju zemljanu, tamnu peć
pričao o zemaljskim ljepotama.
A ti se spremaš da bi pošao već.
A ja šapćem: ne idi, još je na zemlji tama.

Spreman si da se popneš na onaj brijeg.
Da turoban odletiš sa zemlje bijedne.
O šta da stavim u tvoj putnički kovčeg.
Što da spremim, kakve li stvari vrijedne?

Pred noge prostrijeh ti plodove bujne,
kojima rađa ovaj prastari svijet.
Plodove ljeta uzavrelog, jeseni rujne.
Ali te ništa nije moglo zanijet.´

Ah, čime da te zadržim u svome gorkom jadu.
Pred noć, pred kukurik onaj rosan, snen.
Isuse, i najljepše djevojke u ovom gradu
svu dušu bih ti dao, sav čar njen.

Sve bih ti dao, o samo ostani među nama!
Na prozoru neka tvoja aureola svijetli.
Neka na putu nikad ne bude više tama.
Vječnu zoru nek pjevaju pijetli.

Ostani, gle, opet zvijezde iznad nas!
I noćne glasove uspavljive čuj.
Pustim putem zašušne opojno klas o klas.
S potoka, brašnom zasut vodenice bruj.

Ostani, ostani, blago večernje zvoni,
preko polja, u sunčev dogorjeli ruj.
Prislušni, iz dola nešto zanosno zaromoni.
Čuj, Isuse, čuj, to je slavuj.

Nikola Šop

Teži za najboljim kako bi postigao bolje i više.

Neka ti srce uvijek gori ljubavlju.
Ignacije Loyola

To je kartonski putni kovčeg svezan širokom ružičastom ili nekom drugom trakom da se ne otvori... kovčeg koji sadrži sve naše snove i držimo ga u kući, na ormaru, zaboravljajući ga mjesecima...ponekad i godinama... star je, potrošen, obilježen našim putovanjima...kolodvori, čekaonice, daleka mjesta i putovanja ostaviše traga na njemu.
Neka su putovanja bila jeftina... druga smo skupo platili, dvostruko više nego su vrijedila...ali sa istim smo ih zadovoljstvom priveli kraju i sačuvali uspomene na njih.

Sjetila sam se jednog dana, sasvim slučajno...da imam taj kovčeg i dohvatila ga s ormara...bio je pun prašine...nisam imala hrabrosti otvoriti ga i odvezati široku ružičastu traku kojom je bio svezan. Što ako se svi snovi probude i pobjegnu mi? Što ako ga otvorim i otkrijem da je prazan? Gledala sam u taj karton dok je srce htjelo iskočiti iz grudi.
Što ako više nema snova?

Stati, zaustaviti se zbog straha da nema više snova...odustati od otvaranja tog kovčega, možda znači predati se pred životom... jer život se ne sastoji samo od disanja i prepuštanja srcu da nesmetano tjera krv našim tijelom kao zatvorenim sustavom, bez želje, velike želje da se ostvari nešto veliko... možda neka utopija....
Ono što naš stari kovčeg sadrži ne može biti uvijek sakriveno...a ne može ni tako dugo ležati prazan na ormaru.

Nakon uvjeravanja same sebe...otvorih ga...nije bio prazan...
Nedostajali su neki snovi...neki su poklonjeni, neki su ukradeni...poneki zaboravljeni...ali ostalo je još puno, bezbroj snova.
Prepoznala sam ih... da, to su moji snovi.

Mogu još razmišljati o snovima, o putovanjima ...želim još novih i spremiti ih u taj kovčeg.
Ali ne da bih sve zadržala za sebe... voljela bih pokloniti san nekome čiji je kovčeg prazan kako bi pomoću njega pokušao opet sanjati svoja putovanja...
Jer taj netko, uhvaćen u brzinu i kolotečinu života ne primjećuje da zaboravlja i gubi svoje snove.

Gledala sam ih iznenađeno i zbunjeno... to su moji snovi, zaboravljeni, stjerani u kut, spremljeni na stranu i pokriveni velom prašine.

Snovi koje sam možda smatrala izgubljenima.

Lijepi snovi, puni boja i sklada zvukova bili su opet sa mnom.
Nisam ni primjetila da se na prostoriju u međuvremenu spustio polumrak...jer otvorivši kovčeg obasjala me blještava duga... a snovi su kao šareni leptiri letjeli prostorijom, tu i tamo lagano me dodirujući kao da sam cvijet.
I osjećala sam se kao cvijet, rijedak i jedinstven...imala sam za sebe leptire koji pod svojim krilima skrivaju i nose mi male radosti... moje nikad izgubljene snove.

Toliko riječi...zašto?
Ako netko od vas ima sličan stari kovčeg, zaboravljen na ormaru neka ga što prije otvori i pogleda...odmah sutra...nije prazan.
Treba možda samo skupiti malo hrabrosti, proviriti unutra...otkriti koliko dragocjenih dosanjanih i nedosanjanih snova skriva...

Rasplesani cvjetni balet bez neka stroga reda,
zbor insekata razdragno zuji,
male grmuše lepršajući u svojoj pernatoj mekoći
smiješe se tebi sunce bijelih trepavica.

Tajna ivančice baršunasto zlaćana srca,
Četverostruko mumlja odgovor skrivena djetelina,
A nezaboravak tiho šapće
Pod lepezom bijelo-žućkaste hajdučice.

Ponosno plamti svijećica vučjeg boba
I crveno blista plesna ti haljina veseli maku,
Zatamnjujući trag četiri stope širok
Ostavlja cvjetna koprena,
Al nježna je ljubav zgaziti neće.

Ljetna livado – uz glasanje ševe
Ljuljaš se u bezbrižnom plesu,
A kada žetelac oči sklopi
Ti još rasipaš posljednju punoću
Svog opojnog mirisa.

Hildegard Kremer

Ni u svojim najljepšim snovima čovjek nije mogao smisliti nešto ljepše od prirode.
Lamartine

One love, one heart
Let's get together and feel all right
Hear the children crying (One love)
Hear the children crying (One heart)
Sayin', "Give thanks and praise to the Lord and I will feel all right."
Sayin', "Let's get together and feel all right."
Whoa, whoa, whoa, whoa

Let them all pass all their dirty remarks (One love)
There is one question I'd really love to ask (One heart)
Is there a place for the hopeless sinner
Who has hurt all mankind just to save his own?
Believe me

One love, one heart
Let's get together and feel all right
As it was in the beginning (One love)
So shall it be in the end (One heart)
Alright, "Give thanks and praise to the Lord and I will feel all right."
"Let's get together and feel all right."
One more thing

Let's get together to fight this Holy Armageddon (One love)
So when the Man comes there will be no, no doom (One song)
Have pity on those whose chances grow thinner
There ain't no hiding place from the Father of Creation

Sayin', "One love, one heart
Let's get together and feel all right."
I'm pleading to mankind (One love)
Oh, Lord (One heart) Whoa.

"Give thanks and praise to the Lord and I will feel all right."
Let's get together and feel all right.



SVE DOK BOJA KOŽE JEDNOG ČOVJEKA BUDE VAŽNIJA OD BOJE NJEGOVIH OČIJU, UVIJEK ĆE BITI RATA.
Bob Marley

... svaki smo dan jednostavnim stvarima koje nas okružuju, a da ih mi možda i ne primjećujemo...
Osvrnimo se...potražimo je...

...Ljubav je svuda oko nas.

poljubac vjetra rodio je val

pučina mu zipka

prostranstvo domovina

igra

bal

lutaše morem

bezimen i tih

tražeć obalu na kojoj će pjenom

satkat bijeli stih

ne nađe li obale da prospe raskoš

procvjeta u sjaju

lutat će bezglasan

plavetnom beskraju

Tomislav Milohanić

Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od 6 boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.

Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.

Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.

Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.
Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.

U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći smiješak do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: »Što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Objedovao sam s Bogom«. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: »Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio«.

U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: »Tata, što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom«. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: »Znaš što! Puno je mlađi nego što sam mislio.«

Prečesto podcjenjujemo snagu dodira, smiješka, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pozornosti, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život za vrijeme nekog razloga, godišnjeg doba ili za čitav život. Sve ih jednako primi!

Objeduj s Bogom!

I… Hvala što ste mi dotakli život!

Evo mene.
Tjedan dana tako brzo nestane, pogotovo kada je vrijeme ispunjeno do posljednjeg trenutka.

Nadam se da vam nije prevruće na ovih 30 i više stupnjeva u hladu i da se negdje lijepo odmarate u dobrom društvu.
Sve vas skupa lijepo pozdravljam



ZVIJEZDA DA MI JE BITI

Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.

Zvijezda da mi je biti.

Josip Pupačić

Došlo vrijeme da malo odem napuniti baterije u...



i...



a možda i...



Željela sam biti krotka pred sudbinom

Kao more

I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova,
Željela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaleđen na dnu opake noći,
Željela sam i tražila
Okomite sjene na mom tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oči
Nagnute u sebe,

Kao more,

Željela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magićne predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,

Kao more.
Irena Vrkljan

Ostavljam svima veliki pozdrav do slijedećeg druženja!

Na zidu stare, napola srušene kuće, opazih raskošnu bujnu biljku.
Rascvjetalu biljku krumpira. Divan primjerak.
Kako li je samo dospjela na ovaj zid?
Sigurno neplanski.
Potražio sam krumpir iz kojeg je izbilo toliko lišća i cvjetova, kao da se natjecao za prvu nagradu.

Na moje veliko iznenađenje, listovi su visjeli na peteljci koja je izlazila kroz pukotinu zida.
Sagnuo sam se i kroz nizak otvor na vratima vidio dugu, ogoljelu peteljku kako uza zid izlazi van.
U jednome starome drvenom sanduku, posve smežuran, ležao je gomolj krumpira.
On je dao sve od sebe da mi kaže kako se u prirodi sve snažno probija k svjetlu.

Tko daje sama sebe,
može činiti čuda.

P. B.