Pregled posta

To je kartonski putni kovčeg svezan širokom ružičastom ili nekom drugom trakom da se ne otvori... kovčeg koji sadrži sve naše snove i držimo ga u kući, na ormaru, zaboravljajući ga mjesecima...ponekad i godinama... star je, potrošen, obilježen našim putovanjima...kolodvori, čekaonice, daleka mjesta i putovanja ostaviše traga na njemu.
Neka su putovanja bila jeftina... druga smo skupo platili, dvostruko više nego su vrijedila...ali sa istim smo ih zadovoljstvom priveli kraju i sačuvali uspomene na njih.

Sjetila sam se jednog dana, sasvim slučajno...da imam taj kovčeg i dohvatila ga s ormara...bio je pun prašine...nisam imala hrabrosti otvoriti ga i odvezati široku ružičastu traku kojom je bio svezan. Što ako se svi snovi probude i pobjegnu mi? Što ako ga otvorim i otkrijem da je prazan? Gledala sam u taj karton dok je srce htjelo iskočiti iz grudi.
Što ako više nema snova?

Stati, zaustaviti se zbog straha da nema više snova...odustati od otvaranja tog kovčega, možda znači predati se pred životom... jer život se ne sastoji samo od disanja i prepuštanja srcu da nesmetano tjera krv našim tijelom kao zatvorenim sustavom, bez želje, velike želje da se ostvari nešto veliko... možda neka utopija....
Ono što naš stari kovčeg sadrži ne može biti uvijek sakriveno...a ne može ni tako dugo ležati prazan na ormaru.

Nakon uvjeravanja same sebe...otvorih ga...nije bio prazan...
Nedostajali su neki snovi...neki su poklonjeni, neki su ukradeni...poneki zaboravljeni...ali ostalo je još puno, bezbroj snova.
Prepoznala sam ih... da, to su moji snovi.

Mogu još razmišljati o snovima, o putovanjima ...želim još novih i spremiti ih u taj kovčeg.
Ali ne da bih sve zadržala za sebe... voljela bih pokloniti san nekome čiji je kovčeg prazan kako bi pomoću njega pokušao opet sanjati svoja putovanja...
Jer taj netko, uhvaćen u brzinu i kolotečinu života ne primjećuje da zaboravlja i gubi svoje snove.

Gledala sam ih iznenađeno i zbunjeno... to su moji snovi, zaboravljeni, stjerani u kut, spremljeni na stranu i pokriveni velom prašine.

Snovi koje sam možda smatrala izgubljenima.

Lijepi snovi, puni boja i sklada zvukova bili su opet sa mnom.
Nisam ni primjetila da se na prostoriju u međuvremenu spustio polumrak...jer otvorivši kovčeg obasjala me blještava duga... a snovi su kao šareni leptiri letjeli prostorijom, tu i tamo lagano me dodirujući kao da sam cvijet.
I osjećala sam se kao cvijet, rijedak i jedinstven...imala sam za sebe leptire koji pod svojim krilima skrivaju i nose mi male radosti... moje nikad izgubljene snove.

Toliko riječi...zašto?
Ako netko od vas ima sličan stari kovčeg, zaboravljen na ormaru neka ga što prije otvori i pogleda...odmah sutra...nije prazan.
Treba možda samo skupiti malo hrabrosti, proviriti unutra...otkriti koliko dragocjenih dosanjanih i nedosanjanih snova skriva...