fragmenti off guard

miss mr.

za 10 dana...završit će era. nemam više izgovora. it has to be done.

zvuči ko da sam ja donijela odluku. a uopće nisam. fakat se donijela sama, jer sam sve postojeće opcije već ispucala.

i tak ću se ja definirat ko velepoštovana gospođa mr. svjetske dosade ta i ta. a fakat to nisam htjela bit. čak sam u srcu i odustala, no recesija me natjerala da odvozim i taj posljednji krug, na trkalištu formule u nekoj opskurnoj zemlji u kojoj nisu čuli za pravila pa dopuštaju odvozit zadnji krug i nakon tri godine pauze. još čiča stoji na cilju, zastavica mu već ofucana, no čeka on i mahnut će žustro njome kad prođem kroz ciljnu liniju.

kako bilo...godine truda možda bi zahtjevale da s više oduševljenja progovorim o budućoj tituli. ne samo godine truda, već i moje godine. nije da sam baš svaku od njih provela trudeći se, zanemarila sam ja to svoje zvanje potpuno, stekla zanimanje na drugom polu, zvučno i okrutno, i sad se vraćam svojoj tinejdžerskoj ljubavi, bolje reći roditeljskom savjetu kojeg sam prihvatila, potezu kojeg radiš iz straha, iz ziheraštva, iz pristojnosti.

nesigurna vremena natjerala su me da postanem ziheraš s titulom. nesigurna vremena natjerala su me da potražim utjehu kod onih koji su mi prije mnogih ljeta savjetovali ziheraštvo. nesigurna vremena pokazala su mi kako nema toplijeg i nježnijeg mjesta od onog što (ponovno) zovem dom.

sincerely yours,

gospođa mr.

the flood

preplavilo me jučer ko plimni val. ili ko onaj val koji povremeno uzme maha u mom drugom stanu, a izvire podno wc školjke.

bila sam nedavno u svijetu. i kupila majicu s ivančicama, iz nekog razloga. nakon toga, umalo kupila roladu od ugljika omotanu bukvom, oslikanu perzijskim motivom. nije mi tada bilo jasno zašto baš to biram, i zašto je moj najlogičniji odabir baš ono što me podsjeća na tebe, i ono što bi bilo idealno kao poklon tebi, poklon s porukom that is.

i onda jučer, the flood. mislim gle...nije da nisam znala da si dobar. nije da me to naročito iznenadilo. fakat nije. samo sam u jednom trenutku pomislila: "kako mi je žao što ne poznam tu osobu, što ju nisam poznavala u vremenu kada je ključala snagom, energijom koja mete sve pred sobom, idealom."

no, ti si još uvijek isti čovjek. bilo mi je drago što sam to znala i onda kada sam te gledala ugaslog, umornog, zakopanog u vlastiti humak ugode. znala sam da si to ti. i onda i sada, plašilo me što znam takve stvari. najviše stoga što sam mislila da je znanje uzajamno, i da ti vidiš sve što sam ja. ni dan danas nije mi jasno je li tome bilo tako, no ništa me ne bi iznenadilo. i kada bi me pitao zašto te se bojim, odgovor bi bio jednoznačan- baš zato što sam mislila da jednim pogledom možeš prozrijeti sve te slojeve kojima sam se omotala i koji protivnika ne zbunjuju svojom čvrstoćom već nepredvidivošću. nedostatkom logike rekla bih. kao kad možeš kroz neka vrata proći jedino ako daš pravi odgovor na pitanje iz zagonetke. da prođeš kroz moja vrata, odgovor NIKADA ne smije biti točan, jer čini se da ne želim da se točno odgovori. odgovor je unekoliko pomaknut, no ne postoji ključ. moraš ga osjetiti.

sada si ko statua u nekom muzeju. lijepa, od soli. jučer sam šetala tim svojim muzejom i zato nisam mogla zaspati. vidjela sam opet tebe i druge eksponate, i činilo se da su oživjeli. jutro je, očekivano, donijelo mir.

njegov privid.

cry baby

mrzim te dane kad se proglasim najtragičnijim bićem na planeti. i kad svi dokazi ne govore tome u prilog, tih dana sam sposobna dodati si posebnu patinu, ispjevat onu davnu epizodu u tragičan ep i okačit si ga o vrat, hvatat ugasli sjaj oka svog u ogledalu...i mnogo toga sam tada sposobna napravit. srećom pa će do sutra proć.

jučer mi se poslije mnogomad vina, slušajuć nepozvan no odslušan narodnjak učinilo da više nitko ne pati za nekim, onak za pravo. znam da to nije istina, no malo me strah da ti kao zrelije godine i kao malo više iskustva olakšavaju da se isključiš iz reda u kojem stoje oni koji će definitivno možda patit jer su se zakačili (ili to planiraju napravit) za nekog. kao možeš se iz tog isključit jer si stariji i mudar. strašno...nadam se da će i to sutra proć.

srela sam na dva dana jednu iz moje loze. nekad mišljah- the most anoying person in the world. možda bih to mislila i danas da mi ne prevladava osjećaj tragike. pa tako danas mislim da je osim anoying i vrijedna žaljenja. okej, razumijevanja. i stoga, prihvaćanja.
što će reć da zrelim. ju-hu.

...