|
|
utorak, 26.05.2009.
koperniče, I object.
ponekad, stvarno rijetko, da budem precizna- do sad NIKAD, čini mi se da sam ja centar svemira. nisam baš sigurna kak to objasniti osim što dolazim u napast reći da je to normalno obzirom da moju ljepotu vanjsku i unutarnju te kristalan intelekt.
kako bilo...zadnjih dana se dešava da svi ljudi koji su obilježili posljednjih 6 godina mog života, njih nekolicina koji su imali epsku važnost i težinu, koji žive na raznim dijelovima svijeta i jedno s drugim nemaju nikakve veze, da baš ti ljudi od kojih su neki zatrpani i zaboravljeni mojim marljivim radom uskrsavaju, i ne samo da uskrsavaju već im je predodređeno susrest se, upoznat i ispreplest svoje živote, i sve to u gradu koji s njima nema previše veze, na neutralnoj točki, mojom zaslugom djelomično, a djelomično i golim slučajem.
u mom gradu.
neobično, daleko od očekivanog, čini mi se kao da prije vremena činim inventuru svog života sagledavajući stvari sa sigurne udaljenosti, starija, mudrija, sposobna objasniti zašto su se neke stvari desile i sve to sažeti u jednu točku, a to sam ja.
nisam sigurna da li je riječ o preuranjenom i posve neumjesnom trenutku prije smrti kad ti se cijeli život odvrti pred očima u sekundi, no ja stvarno ne mislim umrijeti još i nisam sigurna kako se desilo da su se svi ti ljudi isprepleli, a govorim o četvorici veličanstvenih. dakle zaključili smo- umrijet neću, paranormalne sposobnosti ne posjedujem, nisam na sve utjecala, nisam to ni htjela (no ni prigovorila), zapravo imam osjećaj kao da je ta energija koju sam svih ovih godina odašiljala u svemir napokon dosegla njegov strop i sad se odbija natrag u svoju izvorišnu točku, prije toga dotičući ljude na koje je bila usmjerena.
ono što također znam je da su svi oni bili dodirnuti onom vrstom ljubavi koja isključuje sebe. nikad nisam mislila da bih za to bila sposobna, ja- centar svemira, no jednostavno, to se desilo. iako sam se često osjećala ko đi aj džejn a kao što rekoh, nato vježbe su goli kurac prema onome što čovjek mora proći ne bi li ugušio vlastiti ego, već dugo mislim da se isplatilo. nema tog egzotičnog puta, nema tog budizma il kabale, nema tog dopa ni hipnoze koji ti može omogućiti takvo rijetko iskustvo kao što je osjećaj bez ega. fakat nema. pa sam ja stoga sklona misliti da na moje početno pitanje odgovora nema. no stvarno sam uvjerena da ništa nije izgubljeno. živi u nekom obliku, sva ta dobra ljubav koju smo imali za nekog.
pače...ne samo da nije izgubljeno, tu mi je na pragu i ne bih se začudila da me žica za smještaj.:)
|
- 11:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 19.05.2009.
gola meta
točno to.
i jedno i drugo, svakim slovom svakog značenja.
zajebano.
|
- 15:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 18.05.2009.
pad
nije mi se baš super sakrivati i raditi "zen overdo". nekako izađeš iz štosa i sve je frka. još prije par mjeseci o mojem savladavanju vremenskih prepreka, ganjanju stvari, sekundi i novaca ovisilo je ... pa mnogo. uistinu.
danas...? nakon što sam usvojila "zen" trebala sam dočekati goste i sve pripremiti prije njihovog dolaska. istina da je vremena bilo malo, no uhvatila me frka.
to je ja mislim od pretjeranog odmaka. dobar je umjeren, da se odmoriš. ako pretjeraš, tremu ti ne ulijeva gigantska korporacija nego gosti.
jebemu sve.
|
- 18:25 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 11.05.2009.
mali dobri ljudi
...su sve što mi treba.
|
- 16:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 07.05.2009.
dvije ko ništa
prošle su dvije godine od puta u FYRM. danas sam se toga slučajno sjetila. općenito te se slučajno sjetim dosta u zadnje vrijeme. nisam sigurna što je povod niti razlog tomu, nije da ključam with ever lasting flame, nije da si čovjek mog života, nije da bih ti nužno htjela bit u blizini, nije da mislim da bi nam bilo super, nije da mislim da si nesretan nego au contraire, nije da mislim da si dobričina samo takva, ali usprkos tome, sjetim te se. tek tako.
ko da mi je život neki kolač iz bakine kuhinje koji se sastoji od 4 vrste kora koje slažu na dva kata. pa ide žuta, ljubičasta, zelena, plava. i onda ispočetka žuta, ... tak se i ja sjetim tebe povremeno, zadnjih dana češće, i ne gledam nekako na tebe i na to vrijeme kao da je bilo bez veze. da je na redu plava kora, mislila bih da je bilo. ali je red na žutu koru pa ne mislim da je bilo bez veze, šaljem ti najljepše cvijeće i nije me stid priznati da sam bila tvoja, i uplašena, i u krivu.
i da to neću i ne želim zaboraviti. i da ću na to uvijek gledati kao na blago. ništa mi ne može niti razum, niti realnost.
kad si bio na putu, srce mi je cvililo od tuge. tiho, izgubljeno. kad si se vratio, ludovalo je od sreće. i naravno, pravilo se da te ne vidi. toga sam se sjetila danas, jer je to bilo, i sasvim jasno taj osjećaj mogu doživjeti i danas, samo da nisam odlučila suprotno bakinom receptu, nakon jedne žute naslagati 18 plavih kora.
|
- 16:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|