prošle su dvije godine od puta u FYRM. danas sam se toga slučajno sjetila. općenito te se slučajno sjetim dosta u zadnje vrijeme. nisam sigurna što je povod niti razlog tomu, nije da ključam with ever lasting flame, nije da si čovjek mog života, nije da bih ti nužno htjela bit u blizini, nije da mislim da bi nam bilo super, nije da mislim da si nesretan nego au contraire, nije da mislim da si dobričina samo takva, ali usprkos tome, sjetim te se. tek tako.
ko da mi je život neki kolač iz bakine kuhinje koji se sastoji od 4 vrste kora koje slažu na dva kata. pa ide žuta, ljubičasta, zelena, plava. i onda ispočetka žuta, ... tak se i ja sjetim tebe povremeno, zadnjih dana češće, i ne gledam nekako na tebe i na to vrijeme kao da je bilo bez veze. da je na redu plava kora, mislila bih da je bilo. ali je red na žutu koru pa ne mislim da je bilo bez veze, šaljem ti najljepše cvijeće i nije me stid priznati da sam bila tvoja, i uplašena, i u krivu.
i da to neću i ne želim zaboraviti. i da ću na to uvijek gledati kao na blago. ništa mi ne može niti razum, niti realnost.
kad si bio na putu, srce mi je cvililo od tuge. tiho, izgubljeno. kad si se vratio, ludovalo je od sreće. i naravno, pravilo se da te ne vidi. toga sam se sjetila danas, jer je to bilo, i sasvim jasno taj osjećaj mogu doživjeti i danas, samo da nisam odlučila suprotno bakinom receptu, nakon jedne žute naslagati 18 plavih kora.
Post je objavljen 07.05.2009. u 16:10 sati.