ponekad, stvarno rijetko, da budem precizna- do sad NIKAD, čini mi se da sam ja centar svemira. nisam baš sigurna kak to objasniti osim što dolazim u napast reći da je to normalno obzirom da moju ljepotu vanjsku i unutarnju te kristalan intelekt.
kako bilo...zadnjih dana se dešava da svi ljudi koji su obilježili posljednjih 6 godina mog života, njih nekolicina koji su imali epsku važnost i težinu, koji žive na raznim dijelovima svijeta i jedno s drugim nemaju nikakve veze, da baš ti ljudi od kojih su neki zatrpani i zaboravljeni mojim marljivim radom uskrsavaju, i ne samo da uskrsavaju već im je predodređeno susrest se, upoznat i ispreplest svoje živote, i sve to u gradu koji s njima nema previše veze, na neutralnoj točki, mojom zaslugom djelomično, a djelomično i golim slučajem.
u mom gradu.
neobično, daleko od očekivanog, čini mi se kao da prije vremena činim inventuru svog života sagledavajući stvari sa sigurne udaljenosti, starija, mudrija, sposobna objasniti zašto su se neke stvari desile i sve to sažeti u jednu točku, a to sam ja.
nisam sigurna da li je riječ o preuranjenom i posve neumjesnom trenutku prije smrti kad ti se cijeli život odvrti pred očima u sekundi, no ja stvarno ne mislim umrijeti još i nisam sigurna kako se desilo da su se svi ti ljudi isprepleli, a govorim o četvorici veličanstvenih. dakle zaključili smo- umrijet neću, paranormalne sposobnosti ne posjedujem, nisam na sve utjecala, nisam to ni htjela (no ni prigovorila), zapravo imam osjećaj kao da je ta energija koju sam svih ovih godina odašiljala u svemir napokon dosegla njegov strop i sad se odbija natrag u svoju izvorišnu točku, prije toga dotičući ljude na koje je bila usmjerena.
ono što također znam je da su svi oni bili dodirnuti onom vrstom ljubavi koja isključuje sebe. nikad nisam mislila da bih za to bila sposobna, ja- centar svemira, no jednostavno, to se desilo. iako sam se često osjećala ko đi aj džejn a kao što rekoh, nato vježbe su goli kurac prema onome što čovjek mora proći ne bi li ugušio vlastiti ego, već dugo mislim da se isplatilo. nema tog egzotičnog puta, nema tog budizma il kabale, nema tog dopa ni hipnoze koji ti može omogućiti takvo rijetko iskustvo kao što je osjećaj bez ega. fakat nema. pa sam ja stoga sklona misliti da na moje početno pitanje odgovora nema. no stvarno sam uvjerena da ništa nije izgubljeno. živi u nekom obliku, sva ta dobra ljubav koju smo imali za nekog.
pače...ne samo da nije izgubljeno, tu mi je na pragu i ne bih se začudila da me žica za smještaj.:)
Post je objavljen 26.05.2009. u 11:05 sati.