preplavilo me jučer ko plimni val. ili ko onaj val koji povremeno uzme maha u mom drugom stanu, a izvire podno wc školjke.
bila sam nedavno u svijetu. i kupila majicu s ivančicama, iz nekog razloga. nakon toga, umalo kupila roladu od ugljika omotanu bukvom, oslikanu perzijskim motivom. nije mi tada bilo jasno zašto baš to biram, i zašto je moj najlogičniji odabir baš ono što me podsjeća na tebe, i ono što bi bilo idealno kao poklon tebi, poklon s porukom that is.
i onda jučer, the flood. mislim gle...nije da nisam znala da si dobar. nije da me to naročito iznenadilo. fakat nije. samo sam u jednom trenutku pomislila: "kako mi je žao što ne poznam tu osobu, što ju nisam poznavala u vremenu kada je ključala snagom, energijom koja mete sve pred sobom, idealom."
no, ti si još uvijek isti čovjek. bilo mi je drago što sam to znala i onda kada sam te gledala ugaslog, umornog, zakopanog u vlastiti humak ugode. znala sam da si to ti. i onda i sada, plašilo me što znam takve stvari. najviše stoga što sam mislila da je znanje uzajamno, i da ti vidiš sve što sam ja. ni dan danas nije mi jasno je li tome bilo tako, no ništa me ne bi iznenadilo. i kada bi me pitao zašto te se bojim, odgovor bi bio jednoznačan- baš zato što sam mislila da jednim pogledom možeš prozrijeti sve te slojeve kojima sam se omotala i koji protivnika ne zbunjuju svojom čvrstoćom već nepredvidivošću. nedostatkom logike rekla bih. kao kad možeš kroz neka vrata proći jedino ako daš pravi odgovor na pitanje iz zagonetke. da prođeš kroz moja vrata, odgovor NIKADA ne smije biti točan, jer čini se da ne želim da se točno odgovori. odgovor je unekoliko pomaknut, no ne postoji ključ. moraš ga osjetiti.
sada si ko statua u nekom muzeju. lijepa, od soli. jučer sam šetala tim svojim muzejom i zato nisam mogla zaspati. vidjela sam opet tebe i druge eksponate, i činilo se da su oživjeli. jutro je, očekivano, donijelo mir.
njegov privid.
Post je objavljen 08.06.2009. u 14:55 sati.