mrzim te dane kad se proglasim najtragičnijim bićem na planeti. i kad svi dokazi ne govore tome u prilog, tih dana sam sposobna dodati si posebnu patinu, ispjevat onu davnu epizodu u tragičan ep i okačit si ga o vrat, hvatat ugasli sjaj oka svog u ogledalu...i mnogo toga sam tada sposobna napravit. srećom pa će do sutra proć.
jučer mi se poslije mnogomad vina, slušajuć nepozvan no odslušan narodnjak učinilo da više nitko ne pati za nekim, onak za pravo. znam da to nije istina, no malo me strah da ti kao zrelije godine i kao malo više iskustva olakšavaju da se isključiš iz reda u kojem stoje oni koji će definitivno možda patit jer su se zakačili (ili to planiraju napravit) za nekog. kao možeš se iz tog isključit jer si stariji i mudar. strašno...nadam se da će i to sutra proć.
srela sam na dva dana jednu iz moje loze. nekad mišljah- the most anoying person in the world. možda bih to mislila i danas da mi ne prevladava osjećaj tragike. pa tako danas mislim da je osim anoying i vrijedna žaljenja. okej, razumijevanja. i stoga, prihvaćanja.
što će reć da zrelim. ju-hu.
Post je objavljen 07.06.2009. u 00:24 sati.