|
|
nedjelja, 31.12.2006.
o tome kako nikad ne znaš gdje te čeka sreća ili nesreća
jučer sam doznala da je mali anđeo naše obitelji pretrpio teški napad.
u moj život nedavno je stigla sreća. saznanje o njegovoj uznapredovaloj bolesti zasjenilo je u tom trenutku sve elemente koji su tu sreću sačinjavali i usmjerili sve moje želje i cijelu moju svijest samo u jednom smjeru:"...neka ozdravi. bože, uzmi mene, samo neka ozdravi."
sjetila sam se svih prošlih dana i godina i sagledala moju obitelj sada. tužniju, čvršću, s ljubavlju koja je toliko jaka da nadvladava svaku tragediju.
da, drukčiji smo. naše oči su neke druge. otvorenije su prema životu, jedu ga i grizu koliko god da je gorak i na kraju mu upute poljubac. jači smo, više toga znamo. uvjerili smo se da je život jako crn i jako bijel, sve u jednom. da je jedinstven u tom neobičnom ispreplitanju i borbi i da ima svoje dostojanstvo i neponovljivu ljepotu.
stvar je u prihvaćanju. hrabrom gledanju ispred sebe i ustajanju. tjeranju gorčine koja se želi uvući u srce daleko od sebe i čvrstom uvjerenju da se volimo, da ćemo se uvijek voljeti i da smo blagoslovljeni što smo stanovnici ovoga svijeta, sa stanovima upravo jednog do drugog, blizu, baš tu.
|
- 15:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 24.12.2006.
secret letters
ne znam zašto, ali uvijek sam voljela tajne. voljela sam drugima stavljat bube u uho i čak ni sama nisam imala nista protiv uholaža, barem u tom smislu ne.
no...ni u kom trenutku ne valja zanemariti dragog murphyja. jerbo, šta se dešava. iz iskustva znam da su secret letters jedna dobra stvar koja raspiruje maštu i budi sherlocka u nama. i tako mi s lupom, u kariranom plaštu i s nekoliko watsona u vidu najbližih frendica kraj nas pokušavamo ući u trag tajanstvenom pošiljatelju. te nakon nekoliko napornih popodneva provedenih u beskrajnim kavama, dolazimo do odgovora. okupljamo frendice u dnevnoj sobi te u maniri poirota, kariranog il miz marpl saopćavamo okupljenima rješenje zagonetke.
a rješenje je....uvijek ON. da, baš ON nam je to poslao. ne njegov odeblji i nezanimljivi frend, a ne. ON glavom i bradom.
što nas vraća na murphyja. jerbo NIJE on. NIKAD nije. iako UVIJEK misliš da je:))
however, ne odustajem od toga da krivac uvijek bude po mojoj volji, onaj moj željeni. kao što ni ne odustajem od stavljanja buba u tuđa uha. iako će on vjerojatno misliti da je to sigurno ONA a ne ja:)
osim ako nekim divnim čudom ONA nisam ipak ja. no...slušajući murphyja, wouldn't say so:)
|
- 18:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
subota, 09.12.2006.
pogled iza ramena...
....tocnije, na zadnji blog. osim sto je prastar, bode me malo unutra. malo vise reklo bi se.
nevjerojatno koliko se toga moze izdesavati u svega par mjeseci. ja sam mislila da sam stablilna i stalna. ispalo je da sam nestabilna i promjenjiva. al to je dobro, nemres jednog predugo voljet, gets boring:))
a leptirice je pojeo netopir. nisam sigurna da li je panika presudila ili ipak wasn't meant to be (uvijek mi se to cinilo izgovorom nemastovitih i lijenih ljudi), no ljubav je osudjena na propast.
u potpuno nefilmskom prizoru (aj da je barem filmski pa da si jedan kvalitetan mazohizam i sazalijevanje lupim, ali NE!) sjedim na strganoj stolici, pisem blog jer mi je napokon dostupan komp, jedem pringlse na kojima pise cheese & onion, pijem ishlapljelu coca colu i svjesna sam da vise nikad necu vidjeti oci koje su mi nekoliko zadnjih mjeseci pri svakom susretu bez pardona usle kroz roznicu u mozak i igrale se s njim ko da je krpena lopta, a nakon toga umjesto da se pozdrave i odu, muckale ga i cackale po njemu ko nastrani ginekolog i jako ambiciozni psihijatar u jednom.
da skatim- zasrala sam se.
od same ideje da toliko dobro titramo jedno kraj drugog strah me uhvatio za ruke i poceo ih trest. panika mi je govorila da sam se zajebala u procjeni i da on ne misli isto tako. paranoja je rekla da cu opet patiti. nesigurnost mi je govorila da mu se ne svidjam bas toliko, gleda i druge. i nedostatak ljubavi prema sebi rekao mi je da ja to ne mogu, spustio mi pogled pri zadnjem susretu i ucinio da izgledam hladna i nezainteresirana.
lazno olaksanje govori mi- ma pusti, nije predaleko otislo. quitter govori- doci ce drugi. kukavica kaze- zasto on nije rekao....?
ja kazem- muka mi je od mene. hocu biti drukcija. hocu da ne ode. hocu imati muda to mu pokazati. hocu gledati plavetnilo koje me hrani i smiruje do granice stopljenosti sa svijetom.
bas hocu.
|
- 22:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|