....tocnije, na zadnji blog. osim sto je prastar, bode me malo unutra. malo vise reklo bi se.
nevjerojatno koliko se toga moze izdesavati u svega par mjeseci. ja sam mislila da sam stablilna i stalna. ispalo je da sam nestabilna i promjenjiva. al to je dobro, nemres jednog predugo voljet, gets boring:))
a leptirice je pojeo netopir. nisam sigurna da li je panika presudila ili ipak wasn't meant to be (uvijek mi se to cinilo izgovorom nemastovitih i lijenih ljudi), no ljubav je osudjena na propast.
u potpuno nefilmskom prizoru (aj da je barem filmski pa da si jedan kvalitetan mazohizam i sazalijevanje lupim, ali NE!) sjedim na strganoj stolici, pisem blog jer mi je napokon dostupan komp, jedem pringlse na kojima pise cheese & onion, pijem ishlapljelu coca colu i svjesna sam da vise nikad necu vidjeti oci koje su mi nekoliko zadnjih mjeseci pri svakom susretu bez pardona usle kroz roznicu u mozak i igrale se s njim ko da je krpena lopta, a nakon toga umjesto da se pozdrave i odu, muckale ga i cackale po njemu ko nastrani ginekolog i jako ambiciozni psihijatar u jednom.
da skatim- zasrala sam se.
od same ideje da toliko dobro titramo jedno kraj drugog strah me uhvatio za ruke i poceo ih trest. panika mi je govorila da sam se zajebala u procjeni i da on ne misli isto tako. paranoja je rekla da cu opet patiti. nesigurnost mi je govorila da mu se ne svidjam bas toliko, gleda i druge. i nedostatak ljubavi prema sebi rekao mi je da ja to ne mogu, spustio mi pogled pri zadnjem susretu i ucinio da izgledam hladna i nezainteresirana.
lazno olaksanje govori mi- ma pusti, nije predaleko otislo. quitter govori- doci ce drugi. kukavica kaze- zasto on nije rekao....?
ja kazem- muka mi je od mene. hocu biti drukcija. hocu da ne ode. hocu imati muda to mu pokazati. hocu gledati plavetnilo koje me hrani i smiruje do granice stopljenosti sa svijetom.
bas hocu.
Post je objavljen 09.12.2006. u 22:15 sati.