<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

ponedjeljak, 30.10.2006.

leptir, netopir nisam sigurna da li sam ovdje vec zapisala nesto o ovome, no vrlo je moguce da jesam. zato jer se ponavljam u nekim stvarima, jako cesto losim narafski:) radi se o mojoj panici. ja znam da se ljudi svega boje. ja se isto bojim svega, oduvijek sam bila takva. i znam kad si malo veci i odrasliji moderno se bojat da te netko ne povrijedi. pa se i ja bojim toga, a sta se neb bojala. al kaj je prevec je prevec, majke mi mile. to s tim strahom od povrijedjenosti po difoltu bi trebalo doc na tapetu kad ti je vec jako stalo do nekog. ili malo stalo, al kad ti je STALO majkumu. al kod mene ne, kod mene odma dodje. i primi me oko guse i ne pusta, drz ne daj. ja sam primjetila da je svaki, ama bas svaki put kad pogledam u necije oci pa se utopim u njima i izgubim dar govora (sto se desava svako par godina) prva moja reakcija do koje dodje dan nakon bliskog susreta- panika. ja ne znam zasto je to tako. meni je to misterija. i ja sam sebi misterija, osim sto sam si i glupa radi toga. i vec par dana intenzivno pokusavam dokucit za koj kurac se ja pocnem tak nenormalno ponasat a uopce jos do nicega nije doslo, nitko ne kaze ni da hoce (no ni da nece:). ne znam zakaj se tak bojim. i ne znam cega s bojim. i ne znam zakaj panicarim cim prepoznam da bi nesto za mene moglo postati fatalno. a znam to procjenit bez greske. to je jedinstven osjecaj i nisam fulala ni jednom. gledas u necije oci i nemres prestat. ko da magnete netko u zjenicama fura. buljis, no ne znas zasto buljis. sretan si no ne znas navesti tocan razlog. ne znas ni priblizan. ok serem, priblizan znas:)) i tak sam si ja malo razmisljala i dosla sam do sljedeceg: ja mislim da se ja bojim loseg ishoda jer znam da svaki los ishod krade dio vjere u lijepu, "jednog dana, mozda..." ljubav. svaki put kad se zajebes teze ti je vjerovat. sve dok te ne dovede do tocke kad umorno odmahujes rukom i kazes da ce sve ionako lose zavrsiti, zato jer uvijek tako zavrsi. i kad odbijas ubuduce vjerovati jer se osjecas ko budala. ja mislim da zato panicarim. il zato, il sam jednostavno kukavica, nemam pojma. al znam da mi po trbuhu skacu naputrene muhe:)

ponedjeljak, 16.10.2006.

sreća sjedila sam jučer s legicama nakon sto godina. priča jedna, druga i treća, pa onda ja ubacim svega par rečenica. i tak, sve je to bilo okej i gledala sam ih malo kak su. nijedna mi nije bas izgledala onak sto posto da zrači srećom al su okej. svako ima neki teret. al su okej većinom. i onda sam tu ja, pitaju me kako sam. a ja se smijuljim ko ludi na brašno i kažem da sam jako dobro i sretnjikavo. i da se prašina nesreće iz prošlih no nedavnih vremena polako ali sigurno sliježe. pa onda pričam šta radim. ispada da ne radim previše toga. pa slušam malo njih, one rade dosta važnije stvari od mene. al nemrem si pomoć i opet se krenem smijuljit, u sebi il na glas. i onda mi padne na pamet da to nije samo maska nego sam stvarno happy. bez obzira što nemam neke životno bitne razloge za to. neg sam sretna tek tolko, onak jesam. i da ne moraš imat legitiman i općepriznat od međunarodne zajednice razlog za to. tak da si mislim da ipak jesam. sve je to stvar percepcije. i kak bi to moja baka rekla- ak nisi s malo, nećeš biti ni s više.:)

nedjelja, 15.10.2006.

ljubaf je super stvar. ko neka kamencina, draga il poludraga svejedno je, koju su iskopali negdje u juznoj africi i stavili je poviseno da ju svi vide, i stvarno ju gledaju no ne mogu ju zapamtit jer je sa svake strane drugacija, i ta svjetlost koja se lomi nekad se prelomi a nekad odbije, i uvijek je prizor razlicit a kamencina stoji tamo i jednostavno je lijepa, i bas ju briga sto su ju procijanili na 20 milja il slicno, stoji tamo sa svjetloscu il bez nje i lijepa je. eto tak i ja, sa svjetloscu il bez nje, znam da nema boljeg osjecaja. makar ne bila filmska i makar ja ne bila tragicna ko julcika, mozda nesto manje. al dagajebes, nema boljeg. no...pustimo to. ima jedan kojeg jos ne volim ali volim njegove oci. potpuno sadisticki, primjetila sam da mu neobicno dobro stoji kad ne spava nekih 48 sati jer mora raditi. nije me toliko odusevio njegov pogled kad je gledao ravno u mene i smijao mi se ocima, a ne. nego kad sam ga vidjela iscrpljenog i zagledanog negdje iza moje glave, zapravo bez fokusa. tada sam ostala bez daha od plavetnila i pozeljela ga pribliziti svome tijelu. svidja mi se to. samo naslucaj, potpuno bez tezine, kad se pitas da li je uistinu bilo ili ti se samo ucinilo. nema tezine ocekivanja ni odgovornosti, mozes lagano lebdjeti izmedju, a i ne moras, kako ti dodje, i lijepo ti je. dises zrak iz istog kubicnog metra i osjecas se mirno i prijemcivo.