Protekli vikend smo odlučili opet provesti na Velebitu, točnije u NP "Paklenica", s naumom da napravimo turu na vršni greben istog. Na ovom prostoru se nalaze i svi najviši vrhovi Velebita, pa tako i dvije kontrolne točke HPO-a: Vaganski vrh (1757 m) i Sveto Brdo (1753 m). Zbog nepredvidljivosti vremena tipičnog za ovo doba godine, prognostičke karte su se počele pratiti već od ponedjeljka. Prve naznake su govorile da od ture neće biti ništa, jer je prognoza najavljivala kišoviti vikend. Kako se približavao petak, prognoza je postajala sve naklonjenija našem polasku prema Paklenici. Tako su dan prije polaska oborine bile moguće još samo u nedjelju. Stoga smo morali u određenoj mjeri izmijeniti prvotni plan i odbaciti nedjeljni polazak s Vlaškog Grada prema Vaganskom vrhu. Ali ni to nije ni najmanje pokvarilo naše raspoloženje i oduševljenje pred skorašnji izlet.
Vršni greben Velebita
1. dan
Iz Splita smo tako krenuli nakon posla u petak poslijepodne i po dolasku u Starigrad-Paklenicu, popivši našu posljednju kavicu za sljedećih par dana, uputili se teških naprtnjača klancem Velike Paklenice prema pl. domu "Paklenica". Ovo nam je inače prva višednevna tura s noćenjem u skloništu, te se sa sobom moralo ponijeti puno toga. Od vreća za spavanje, karimata, te posebice hrane i pića za taj period. Iako ovo područje baš i ne oskudijeva vodom. Srećom imamo dovoljno izvora vode na putu da se ne moramo baš prekrcavati tekućinom. Ali usprkos tomu, naprtnjače su teške, a s njima i naši koraci. Zato nam je ova dionica od ulaska u NP do pl. doma svojevrsna provjera mogućnosti nošenja tih otežanih naprtnjača. U tim trenucima sam požalio što prije polaska iz Splita nismo izvagali naprtnjače. Plativši planinarske trodnevne ulaznice po cijeni od 60,00 kn po osobi, krenuli smo prvo asfaltom, a zatim pješačkom stazom od tucanog kamena, prolazeći kroz špalir penjača, prema našem prenoćištu. Kako smo se sve više približavali pl. domu, tako smo sve rjeđe viđali ljudska lica, a sparina mi otežavala korake još više od naprtnjača, pa sam učestalo tražio osvježenje u hladnoj vodi obližnjih brzaka.
Kroz Veliku Paklenicu
Nakon nešto više od 1.30 h hoda stigli smo pred pl. dom, koji je u biti jednokatnica s ukupno 45 ležaja u višekrevetnim sobama. Prvo nam je lavežom dobrodošlicu zaželjela jedna mala crna lajavica, a zatim smo se upoznali s dvojicom domaćina pred domom. Domar gosp. Valter Morović je u tim trenucima spavao, ali ga je očito lavež razbudio, pa se pridigao. Javivši mu se smjestili smo se u sobi br. 3, a u našoj sobi su tako bila ukupno 4 kreveta na kat. Od njih je samo jedan bio zauzet i to od strane Australca naših korijena, koji se slabo služi hrvatskim, pa smo komunicirali isključivo na engleskom. Tako smo od njega saznali da mu je otac došao u Australiju s otoka Murtera, a sad upoznaje ljepote domovine svog oca. Njegov naum za sljedeći dan je bio da se uspenje na najviši vrh, dakle na Vaganski vrh. Izgledao mi je malo razočarano kad sam mu rekao da bi mu za to trebalo cca. 5 h hoda od doma, ali je rekao da će ipak pokušati. Moram priznati da mi je drago da ga ipak nisam obeshrabrio, a pri tom ga upoznao s dužinom dionice. Nakon objeda u vidu ribljih konzervi koje smo ponijeli sa sobom, odlučili smo da je vrijeme za "ubiti oko", jer nas je sutradan očekivao naporan dan. I tako sam uz zvuke obližnjeg potoka utonuo u san s mislima na ono što nas sutra iščekuje. Nadao sam se samo tome da nas vrijeme ne iznevjeri.
2. dan
Nakon mirne noći, digli smo se iz naše tople postelje ujutro nešto prije 6 i dok smo se još rastezali na verandi, pridigao se i naš susjed. Uskoro je pred dom pristigao i dvojac mladih planinara, te su nakon kraće okrijepe i razgovora s našim Australcem nastavili naprijed. Od njega smo kasnije saznali da oni također idu prema Svetom Brdu, a nakon što sam mu na karti pokazao smjer kojim ćemo se kretati, i nas dvoje smo u 06.25 h krenuli ususret našem cilju. Valteru smo u međuvremenu ostavili novce za noćenje (65 kn po osobi).
Jutro u planinarskom domu
Prvo smo prešli potok preko onog istog mostića kojim smo i došli na plato pred domom, te skrenuli lijevo stazom prema Sv. Brdu. Prema putokazu, do njega će nam trebati 5 h hoda. Staza prvim dijelom prati potok, koji nam je cijelo to vrijeme s lijeve strane, a onda se nakon 15-tak minuta hoda odvaja od potoka i kreće desno uzbrdo. To napominjem zbog toga što smo nas dvoje predvidjeli taj odvojak i nastavili naprijed, ništa ne sumnjajući, do mjesta gdje je staza jednostavno prestala. Pred nama se pojavio kameni zid i nije bilo izbora nego krenuti oštro desno uzbrdo u potragu za stazom. Nakon kraćeg pentranja strmom padinom, izašli smo opet na markiranu stazu. Očito smo u tim trenucima još uvijek bili pospani, pa smo promašili taj odvojak, jer smo na povratku jasno vidjeli da postoji putokaz ukucan u deblo bukve, koji upućuje prema "Ivinim Vodicama". Nakon 1 h hoda od doma stigli smo na prvo križanje staza. Desno ide na Velika Močila i navedeno je da do njih treba 1 h hoda, dok naprijed ima 1.30 h hoda do Ivinih Vodica. Tu smo napravili prvu 15 minutnu pauzu i stvarno mi je dobro došla.
Jedino mjesto na dionici do Ivinih Vodica gdje smo izašli iz šume
Usprkos sjeni koju smo imali cijelom ovom dionicom puta, pod utjecajem sparine sam osjećao kako mi polako kopni snaga. Vjerojatno je za to zaslužna i činjenica što do tog trenutka još uvijek nisam ništa pojeo i napunio baterije, ali jednostavno se nisam u stanju prisiliti nešto pojesti tako rano izjutro. A kad smo prvo čuli šuškanje granja na padini poviše nas, a onda i ugledali divlju svinju na nekih 30-tak metara od nas, nisam imao snage ni za izvući video-kameru iz futrole. Doduše vjerojatno je za to bio zaslužan i strah da ne razbjesnim beštiju, pa se sruči prema nama. Ovo mi je inače bio prvi puta da je vidim u divljini. Jednom smo za uspona na Sutvid imali samo audio doživljaj lomljave granja, dok je bježala od nas. Ali doživljaj je bio takav kao da trči baš ususret nama. Kad je lagano se udaljavajući nestala iz vidokruga, nastavili smo dalje s usponom. Kasnije smo napravili još dvije podjednako duge pauze. Prvu kod novog odvojka za Velika Močila (1 h hoda). Inače na tom mjestu je navedeno da do Ivinih Vodica ima 30 min. hoda, ali je netko nadopisao x2 i ostavio nas u velikoj dilemi, jer mi se u tom trenutku tih pola sata hoda više činilo i previše. U 8.45 h smo nastavili dalje s usponom kroz šumu, te u 9.35 h stigli pred pl. sklonište na Ivinim Vodicama. Zadnju pauzu smo napravili neposredno pod samim skloništem, nesvjesni njegove blizine, tako da je za ovu dionicu ipak potrebno pola sata hoda. Siguran sam da nikad nisam toliko pauzirao, koliko tijekom ovog uspona od pl. doma do Ivinih Vodica. Od ukupno 3.10 h, 45 min. smo proveli odmarajući se. To je čak previše i za planinarsko pravilo o obaveznih 15 min. pauze na svaki sat hoda. Doduše, i naslućivali smo da će nam zbog težine naprtnjači ovo biti najteža tura dosad.
Ivine Vodice
Ivine Vodice su inače vrelo, koje je najveći izvor Velike Paklenice. Na livadi poviše vrela je smješteno pl. sklonište, koje je danas nažalost u donekle zapuštenom stanju. U njemu smo zatekli samo jednog puha, koji očito obnaša dužnost dežurnog domara, a Zizi ga je brzo preimenovala u Winettou-a. Nakon malo poziranja pred našom kamerom, napustili smo taj objekt prekriven praznim konzervama. Uokolo njega nažalost slično stanje. Posvuda vrećice sa smećem i sve izgleda nekako otužno. Jedina svijetla točka je velika količina vode u obližnjem spremniku, svega 10-tak metara na stazi prema Vlaškom Gradu. Inače na ovom mjestu je križanje staza, tako da lijevo uzbrdo vodi prema grebenu: Vaganski vrh (3 h), a Sveto Brdo (2 h), dok mi nastavljamo naprijed prema skloništu pod Vlaškim Gradom. Vodom se ne opskrbljujemo, jer je još uvijek imamo dovoljno, a imali smo informaciju da izvor kod Vlaškog Grada ne presuši sve do ljeta. Stoga smo u 9.55 h krenuli naprijed. Na ovoj dionici je staza poprilično valovita. Učestalo dobivanje i gubljenje na visini, dodatno nas je iscrpljivalo. Jedino smo na vidikovcu prema Maloj Paklenici iskoristili malo vremena da se okrijepimo istovremeno uživajući u pogledu na divlji klanac iste, ali i na Vlaški Grad, čija kamena glava se uzdiže iz šumskog prostranstva istočnije od nas.
Pogled na Malu Paklenicu
U 11 h smo napokon stigli do skloništa i pred njim zatekli jedan bračni par iz Zagreba sa svojim vodičem iz Starigrada. U razgovoru sam saznao da radi za Hotel Rajnu, te svojim terenskim vozilima organiziraju jeep-safari ture na Velebit iz pravca Malog Libinja. A koincidencija je da sam baš neki dan o tome razgovarao s jednom članicom planinarskog foruma, koja je prije svega par tjedana bila u prigodi iskusiti takav vid prilaska podnožju Svetog Brda. Od njegovih klijenata sam saznao da im je sin sa djevojkom krenuo klancem Velike Paklenice prema Svetom Brdu, pa su ih obradovale moje vijesti kad sam im priopćio da sam ih još rano izjutro vidio pred pl. domom. To je naravno bio onaj mladi par koji je taman pristigao po našem buđenju. Oni su nakon te informacije krenuli naprijed prema Sv. Brdu, te nas zamolili da njihovom sinu prenesemo poruku da ih pričekaju pred skloništem ukoliko se vrate prije njih. Nas dvoje smo s druge strane procijenili da je najpametnije u ovo doba dana, kad je Sunce na vrhuncu svoje moći, "ubiti oko". Stoga smo ušli u našu prizemnu drvenu baraku, pronašli povoljne položaje za naše vreće i vrlo brzo utonuli u san. Buđenje je uslijedilo negdje oko 14 h, a već desetak minuta kasnije smo se i mi uputili ususret Svetom Brdu. Prvo smo se uspeli na prijevoj poviše skloništa, odakle je staza lijevo u serpentinama vodila uzbrdo. Da smo nastavili naprijed spustili bi se u selo Modrič na Jadranskoj magistrali, dok ona desno vodi na vrh Vlaškog Grada. Tamo ćemo na povratku sa Svetog Brda.
Pogibeljna padina
Nakon 20-tak minuta hoda stigli smo na strmu padinu na kojoj je 14. siječnja prošle godine u snježnim uvjetima smrtno stradalo troje članova Planinarskog kluba "Split": Miro Duplančić, Ivan Milun i Zoran Skračić. Ta padina čak i u ovo doba godine izgleda strašno opasna. O njihovoj pogiblji svjedoči i spomen ploča sa SMS porukom koju je nastradali Zoran noć prije pogiblje poslao supruzi Nataši: "Ako pogledaš u mjesec, vidjet ćeš i nas, ispod Svetog brda, u skloništu, uz malu vatru i toplu peć. Mjesečina, a svugdje snijeg." U tim trenucima suze same kliznu niz lice. Svaki planinar je ljubitelj prirode, a tko voli i živi s prirodom i ne može biti ništa drugo doli dobar čovjek. Zasigurno ću se cijeli život sjećati trenutka kad smo saznali o njihovom nestanku, a kasnije nažalost i pogiblji. Tog dana smo bili na Trtaru, ali sve naše misli su bile isključivo s njima. Stoga na kraju ni taj post o Trtaru nikad nisam napisao.
Nakon prijelaza preko te padine i dolaska na prijevoj pred nama se otvorio potpuno drukčiji prizor. Vegetacija je na ovom vršnom dijelu zbog vremenskih uvjeta tijekom zimskih mjeseci znatno oskudnija. Vrtače i travnate padine su ovdje glavni scenografski detalji. Lako uočavamo križ na vrhu Svetog Brda i usmjeravamo se prema njemu.
Kluzijev encijan ( lat. Gentiana Clusii)
Na prijevoju je i raskrižje staza, gdje odvojak desno vodi prema našem cilju, dok kad bi nastavili naprijed stigli na Vaganski vrh. Tu smo se sreli s troje planinara, koji su se očito upravo spustili s Vaganskog vrha. Kako smo svi bili isuviše umorni za neki razgovor, samo se pozdravivši krenuli smo dalje i njih pustili da malo uhvate zraka. Staza dalje vodi desnim rubom vrtače do samog podnožja Svetog Brda, gdje započinje završni oštri uspon. Tu opet započinje moja borba za svaku sekundu odmora. Iako smo poprilično olakšali naprtnjače, ostavivši sav višak opreme u skloništu, ipak je jutrošnji uspon ostavio osjetnog traga na mojoj snazi. Teškog koraka sam izašao na vršni greben, a tu nas je dočekao snažan udar vjetra, koji nas je inače pratio i ostatak našeg boravka na vrhu. Cijeli ovaj greben je prekriven prekrasnim cvjetovima Kluzijevog encijana i to mi je bar malo uspijevalo odvratiti pozornost od umora. U 15.25 h smo napokon stigli na vrh na kojemu je podignut veliki metalni križ, a nekoliko metara sjevernije od njega je kamena ploča s uklesanih 10 Božjih zapovijedi.
Sveto Brdo (1753 m/nv)
Vidici s vrha nažalost zbog vremenskih uvjeta nisu onakvi kakvima smo se nadali, ali ništa nam u tim trenucima nije moglo pomutiti zadovoljstvo. Tmurni oblaci su prekrili cijeli vršni greben, a time je i pogled prema moru i Lici postao sasvim imaginarna stvar. Uskoro je za nama pristigao bračni par planinara, koje smo susreli dolje na prijevoju. Treći član njihove družine je očito ostao čuvati višak opreme. Nakon fotografiranja, snimanja i nekoliko razmijenjenih rečenica, vjetar nas je primorao da se spustimo nešto niže. Tu smo u metalnoj kutiji pronašli žig za Zizin Dnevnik, ali nam ni tu vjetar nije dopuštao duže zadržavanje, te smo stoga odlučili da je najbolje krenuti natrag prema skloništu. Spuštajući se naišli smo na trojku koja se teškog koraka poput nas svega pola sata ranije lagano uspinjala prema Svetom Brdu. Od njih smo saznali da također poput nas namjeravaju prenoćiti na Vlaškom Gradu, pa smo se pozdravili do skorog viđenja dolje. Kao što smo se teških koraka uspinjali, tako smo se u tim trenucima teška srca rastajali od Svetog Brda, pa sam se učestalo osvrtao za njim. Tad sam primijetio da je i onaj par krenuo za nama.
Pogled na Vlaški grad po silasku sa Svetog Brda
Tijekom silaska smo odlučili prvo se vratiti do skloništa i prokuhati vodu iz kanistra. U takvim okolnostima obavezno prokuhavam vodu, jer nikad nisam siguran u kakvom je higijenskom stanju. A izvor poviše skloništa je "suh kao barut", što nam je u značajnoj mjeri poremetilo planove. Naime, imali smo informaciju da taj izvor ne presuši sve do srpnja, ali je očito ova preblaga zima prouzročila i njegovo ranije presušivanje. Po povratku u sklonište naložio sam vatru u peći, jer je bilo sasvim dovoljno suhog drva unutar objekta, a kasnije sam isto nadoknadio u svojoj doduše nevještoj igri sjekirom i pilom. Ovo je jako bitno, jer budućim posjetiteljima treba ostaviti dovoljno suhog drva u slučaju kišnog vremena. U međuvremenu su se prvo spustila ona trojka iz Zagreba, ali su produžili na noćenje prema Ivinim Vodicama, jer žele biti što niže u slučaju potencijalnog sutrašnjeg nevremena, ali i zbog navodno prekrasnog noćnog pogleda na Zadar s te lokacije. Kasnije je pristigla i trojka iz Kraljevice. Od njih smo saznali da su članovi PD "Dedomir" iz Križišća, te da su sinoć noćili na Strugama u gotovo nevjerojatnim uvjetima. Njih ukupno 23 unutar skloništa i još troje ispred. Bilo je očito da im se to neće dogoditi i noćas. Nakon odmora smo svi zajedno krenuli prema vrhu Vlaškog Grada, u čijem podnožju je i smješteno sklonište. Samo desetak metara od raskrižja staza poviše skloništa u smjeru Modriča smo stigli do putokaza koji nas usmjerava udesno ususret KT (kontrolnoj točki). Relativno smo se brzo uspeli, za samo 20 min. iako je teren zbog klekovine u donjem dijelu i sipara u gornjem nimalo ugodan za hodanje. Pogled s vrha na vršni greben je sad izgledao zastrašujuće. Tmurni oblaci su se u potpunosti nadvili nad njim i sad se Sveto Brdo više ni ne nazire. Sad se samo trebalo nadati da ćemo se ujutro uspjeti vratiti do Starigrada-Paklenice prije kiše.
Vlaški Grad (1383 m/nv)
Na vrhu smo pronašli metalni tuljac s očito nekadašnjom upisnom tekom od koje je ostao samo smotuljak papira. Od žiga ni traga ni glasa. Zizi se morala zadovoljiti samo fotografijom s vrha. Ali se i to pokazalo zahtjevnom zadaćom, jer se poželjno uvijek slikati uz oznake vrha ili markantne objekte, a ovdje ni jednoga, ni drugoga. Slikali smo se uz metalni tuljac uvjereni da to ipak neće predstavljati problem prilikom pregleda fotografija u Komisiji za planinarske putove pri HPS-u. Nakon toga je uslijedio povratak u sklonište, ponovno potpaljivanje vatre i priprema večere. Ja sam svoje prehrambene potrebe zadovoljio tortellinima s gljivama…dvostrukom dozom, naravno. Uskoro nam se društvo povećalo za još jedan dvojac, koji je stigao preko Anića kuka, ali nekim novim smjerom s južne strane. Od njih smo saznali i da je izvrsno osigurana sajlama, te predstavlja pravi izazov i užitak. Sutra su namjeravali na Sveto Brdo, pa preko Vaganskog vrha i Struga na Dom u Paklenici. Naša ekipa iz Kraljevice se s druge strane namjeravala vratiti preko Velikih Močila i Anića kuka. Nakon večere, već svi poprilično umorni od današnjih tura, svi smo zalijegali u svoje vreće za spavanje i utonuli u san.
Vršni greben skriven oblacima
3. dan
Sutradan sam se izvukao iz vreće prebijen kao da sam cijelu noć kopao. Glava mi je bila na rubu eksplozije, a za to je ponajviše bio zaslužan puh, jedan ili više njih, koji je konstantno cijele noći skakutao pola metra poviše moje glave. Naime, uvukao se u izolaciju krovišta, a njemu se vjerojatno uvukli crvi u guzicu, te me izluđivao svojim trčkaranjem i glasanjem. A sa zorom sam napokon i ugledao krivca za svoj loš san. Par puta bi se pojavio u mom vidokrugu, da bi zatim opet poput munje nestao. U maksimalnoj mogućoj tišini smo spremili svoje vreće i karimate, te se izvukli iz skloništa. Vrata nažalost nisu bila toliko tiha, pa sam uvjeren da smo ipak neke od naših sustanara i probudili. Od skloništa smo krenuli točno u 6 h, a mučnina i glavobolja su postajali sve većim opterećenjem. Sad sam već počeo sumnjati i u higijensku ispravnost vode iz kanistra, usprkos prokuhavanju. Da sam ženskog roda bilo bi sigurno i drugih objašnjenja ovoj mojoj mučnini, a ovako… Tek kad sam na jednoj od uzbrdica prije Ivinih Vodica napokon izbacio sve, osjetio sam se kao preporođen. Kod Ivinih Vodica sam izlio svu vodu s Vlaškog Grada i nadopunio je novom. Otad više nije bilo nikakvih problema i gotovo sam skakutao do pl. doma, do kojeg smo stigli u 9.15h. Taman na vrijeme za ispiranje želudca s jednom hladnom pivicom. Inače ne pijem tijekom planinarenja, ali smo sad ionako nadomak kraju ove ture, a kad zdravstveni razlozi nalažu posezanje za pivom… U Starigrad-Paklenicu smo se spustili negdje oko 11 h. Taman na vrijeme za zasluženu kavicu uz more, nakon ovih 45 sati provedenih u Paklenici.
Kratki film o našoj turi Južnim Velebitom
Sreća i beskrajno zadovoljstvo su jedine riječi kojima bi opisao svoje emocije u tim trenucima. Bio sam ponosan na nas oboje što smo sve izdržali, iako sam već po polasku shvatio kako će nam ovo biti krupan zalogaj. Posebice zbog činjenice da po prvi puta noćimo dvaput zaredom u planini i zbog teških naprtnjači koje su izravna posljedica toga. Ali sve nedaće i tegobe brzo blijede, dok samo osjećaj uspjeha preostaje nakon povratka iz planine.
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.