Ozeblin (1657 m) i Vrelo Une
|
Proteklu nedjelju smo proveli u jednom najzabačenijih kutaka Hrvatske s naumom da se uspenjemo na najviši vrh Ličke Plješivice – Ozeblin (1657 m). Ali prije toga ću se prisjetiti subotnjeg izleta na Mosor i susreta s našim dragim blogerima: Romanticusom i Ericcom, ali i ostalim našim vjernim čitateljima, posebice sa Suzanom. Romanticusa sam upoznao još prošle jeseni na silasku sa Sv. Jure na Biokovu, dok sam ostatak vesele družbe upoznao tek prošle subote. Prvo smo se našli rano izjutro kako bi im dao novu kartu Mosora i time olakšao ovu turu, jer sam nažalost to jutro radio, pa im nisam mogao biti od veće pomoći. Doduše oni su se ipak izvrsno snašli na Mosoru, a dogovor je bio da se nađemo negdje na vršnom grebenu nakon što završim s poslom. O njihovom viđenju izleta će te više informacija moći pronaći naravno na njihovim blogovima, a ja ću vam samo pokazati video-snimku nastalu tog dana na Mosoru na dionici Sitno Gornje – Dom – Vickov stup – Veliki Kabel – Kontejner – Dom – Sitno Gornje. Putem sam inače pod Vickovim stupom naišao na veseli dvojac "Mosoraša", Robi i Kajo, s kojima sam se i spustio do pl. skloništa poznatijeg kao "Kontejner", gdje su nas čekali naši Belišćani. Nakon toga je uslijedila zakuska, tipično slavonska, ali sam uspješno odolio toj napasti i svoju glad zatomio ponuđenom paprikom i krastavcima. Kako je u tim trenucima već poprilično zahladilo, zajedno smo produžili naprijed do Doma, gdje smo se nažalost morali oprostiti uz obećanje da ćemo se uskoro opet naći negdje u planinama. Filmić nastao tijekom subotnjeg boravka na Mosoru U nedjelju smo po planu krenuli Ličkom magistralom prema Udbini, gdje smo trebali skrenuti prema Donjem Lapcu i prijevoju Kuk odakle se odvaja šumska cesta prema Ozeblinu. Ulaskom u Udbinu po običaju imam većih problema u cestovnoj orijentaciji od one u planinama. Tako i ovog puta iz prvog pokušaja promašujem ulaz u središte mjesta. Naime, putokaz postoji samo iz smjera Zagreba, a očito se pretpostavlja da nitko tko dolazi iz smjera Splita neće nikad skrenuti u središte mjesta. Gradić mi se čini poprilično zapušteno, ali ionako se nismo imali namjeru zadržavati u njemu, već smo odmah po pronalasku putokaza prema Donjem Lapcu, skrenuli lijevo i uputili se prema izlazu iz mjesta. Moram pripomenuti da je na tom putokazu odlomljena ili iskrivljena strelica, pa neka vas to ne zbuni ukoliko krenete prema Ozeblinu. Nakon toga je uslijedila kraća vožnja do lijevog odvojka za selo Podkuk, gdje završava asfalt, te tu krećemo desno naprijed makadamom.  Makadamom prema vrhu Putem su nam se nad glave nadvile tmurne misli. Tmurne poput crnih oblaka koji su u potpunosti prekrili okolne vrhove, pa tako i naš Ozeblin. Nada je ipak bila u tome što se relativno visoko može prići samom vrhu, pa možda i ne pokisnemo. Problem kod ovako udaljenijih odredišta je u tome što nam se teško pomiriti s mogućnošću da se nećemo popeti na neki od vrhova, iako smo prevalili veliki put iz Splita. Doduše već duže vrijeme imamo sreće s vremenom, pa čak i kad je nebo potpuno crno od oblaka, prijeđemo stazu a da nas pri tom kiša poštedi uvijek neugodnog osjećaja mokre odjeće na koži. Uskoro smo prošli i pored sela Trnava Poljana, te stigli na prvo križanje gdje se spominje naziv našeg vrha. Naime na jednoj od stijena je crvenom bojom postavljena strelica s nazivom vrha, koja nas usmjerava da nastavimo ravno naprijed. Odvojak desno vodi prema Kremenu i gotovo sigurno je dio one ceste kojom smo ne tako davno lutali po onom kaljužištu. Kako je makadam na ovom dijelu na pojedinim mjestima izrazito loš, znatno sam smanjio brzinu svoj limenog ljubimca, ali sam se nećkajući ipak odlučio nastaviti još naprijed. Oblaci su još uvijek bili isuviše prijeteći da bi ih olako shvatio.  Šuma pod Ozeblinom Nekako smo se dovukli do sljedećeg križanja, lijevo prema Ozeblinu, dok se desno cesta spušta prema Donjem Lapcu. Na tom mi se mjestu makadam činio u nešto boljem stanju, pa smo ipak nastavili naprijed, ali smo ubrzo nakon prolaska pored razrušenih kućica u Podjaslama odlučili napokon ostaviti automobil na miru, te ga parkirali na jednom proširenju desno. Od tog mjesta nastavljamo dalje pješke prateći makadam, a svako malo na nekom od stabala uz cestu pronalazimo i markacijske oznake. Mislim da smo prve primijetili još dolje na onom križanju, gdje se odvajala cesta prema Kremenu. Šetnja ovim okruženjem mi je još jednom potvrdila zašto ponajviše volim ovo godišnje doba. Šuma se zeleni, a pokrov pod krošnjama se žuti, crveni i plavi od bezbrojnih vrsta cvijeća. Prizor je to koji mami uzdahe, a opojni miris prirode baca u zanos. Potaknuti tim i nogice su znatno lakše i gotovo da lebde prema cilju. Za dionicu do lijevog odvojka staze kroz šumu prema Ozeblinu trebalo nam je pola sata hoda, iako smo prema gruboj pretpostavci mislili da će nam za to trebati negdje oko sat hoda.  Odvojak prema vrhu Na tom odvojku, koji je lijepo označen, te nema izgleda da će se previdjeti, staza napokon napušta šumsku cestu i kreće strmo uzbrdo kroz gustu bukovu šumu. Na samom početku staze je na jednom deblu crvenom bojom napisano da do vrha ima 45 min. hoda. Gotovo cijela ova padina je obrasla gustom niskom vegetacijom, koja joj daje neku posebnu draž. Imao sam osjećaj da će svakog trenutka ispod tih ogromnih listova iskočiti neko čudno stvorenje. Staza je također na par mjesta prepriječena porušenim deblima, koje treba ili preskočiti ili se provući ispod njih. S obzirom na klizavost istih, izbor je pao na provlačenje. Sve to utječe na posebnost ove staze. Nakon pola sata hoda izašli smo iz šume i prvo što smo ugledali je natpis "ŽIG HPS-a" na stijeni, a gotovo trenutno i sami žig ubetoniran u istu stijenu. Izlaskom poviše stijene ugledali smo i relejni toranj na samom vrhu. Do njega nam nije preostalo više od minute hoda, ali prije toga smo Zizin Dnevnik ukrasili novim žigom. Ovaj je utoliko posebniji jer je ovdje postavljen prije svega par tjedana, te su mu ovo bili još uvijek prvi radni dani. Nakon toga smo produžili do vrha, ali se Zizi zadržala tek toliko da obavimo fotografiranje, te se odmah uputila natrag u zavjetrinu šume. Vjetar je u tim trenucima doista bio jak i nadasve prohladan. Ja sam se usprkos tomu na vrhu zadržao dovoljno da obavim panoramsku snimku vrha, te da nas upišem u upisnu teku smještenu u metalni tuljac pričvršćen za stražnju stranu tornja.  Ozeblin Vrh je travnati stožac, pa se s njega otvaraju pogledi na sve strane svijeta, ali su mi užitak u tome spriječili oblaci koji su se nadvili uokolo mene. Stoga nisam imao drugog izbora, nego se ubrzo zaputiti za Zizi, koja me u međuvremenu sačekala na ulasku u šumu. Tu sam je obradovao informacijom da su mi rukavice u naprtnjači, te je ubrzo ugrijala svoje promrzle ručice. Zadovoljni još jednim uspjehom, a još više time što nismo pokisli, krenuli smo natrag prema automobilu. Putem sam ponajviše razmišljao o onom nastavku ceste prema Donjem Lapcu. Ponajviše zbog toga što je po mom mišljenju taj pristup puno prikladniji za sve koji dolaze iz smjera Dalmacije, pa sam smatrao da je red da provjerim i mogućnost dolaska na vrh i iz ovog smjera. Zizi se složila s mojim prijedlogom, te smo dolaskom na to križanje krenuli lijevo prema Donjem Lapcu. I kako često biva u takvim slučajevima, pogodili s odlukom. Cesta je u znatno boljem stanju od one iz smjera Udbine, te se u zavojima kroz šumu spušta u Lapačko polje. Prvih 8,5 km ceste je makadam, dok je završnih 3,5 km asfaltirano. Dolaskom u mjesto, skrenuli smo prema Srbu, odnosno Kninu. Sam gradić mi se poput Udbine doimlje poprilično pusto, s brojnim razrušenim kućama. Strašan podsjetnik na ne tako davni rat. Vožnjom prema Srbu, stigao sam pred most na Uni i ostao zatečen svojim neznanjem. Oduvijek sam smatrao da Una ima veze isključivo s Bosnom, a prolaskom preko mosta još u retrovizoru ugledam natpis «Vrelo Une».  Izletište kod izvora Une Nije bilo druge nego da naglo zakočim i u rikverc se vratim do najbližeg mjesta gdje bi mogao ostaviti automobil. U tom trenutku se i Zizi budi iz polusna i zajedno krećemo ispraviti svoje neznanje. Na tom mjestu je očito nekad bilo izletište, a danas je u poprilično zapuštenom stanju. I sama kuća pored njega je napuštena, prozora zakovanih daskama. To nas ipak ne obeshrabruje, te krećemo u potragu za samim izvorom. Prvo nekoliko minuta hodamo neasfaltiranom cestom iza kuće do mjesta gdje staza pored putokaza skreće lijevo uzbrdo. Navedeno je da nam do izvora treba 15 min. hoda. S druge strane rijeke vidimo par kuća, koje su naizgled obnovljene, ali nikoga ne vidimo uokolo. Proći će izgleda još puno vremena dok se život napokon ne vrati u ovaj jedan od najzabačenijih krajeva Hrvatske. Staza je na nekoliko mjesta osigurana i užetom, a gotovo cijelim tim putem se pod nama otvara pogled na brzace Une na svom putu prema Bosni. A dolaskom na samo vrelo, našem oduševljenju nema kraja. Tirkizna mrzla voda koja izvire niotkud pod visokim okolnim liticama, te se zatim prelijeva u kaskadama i kreće na svoj put dugačak 212 km, od čega je prvih 12 km kroz Hrvatsku. A to je podatak koji sam morao pronaći na internetu, jer sam očito markirao kad je nastavi zemljopisa bilo riječi o ovoj prekrasnoj rijeci. Tu smo se zadržali nešto duže nego sam planirao, pa smo se u Split vratili nešto iza 21 h. Filmić s Ozeblina i Vrela Une I kad sad gledam s distance na ovaj izlet, posebnost mu je dao baš ovaj faktor iznenađenja. Vrelo Une je u potpunosti zasjenilo Ozeblin. Možda je za to zaslužno i loše vrijeme na vrhu, ali mislim da bi i s lijepim pogledom teško parirao zamamnom prizoru kojeg smo zatekli na izvoru Une. |
