Veliki Kozjak (1629 m) - Velebit
Po silasku sa Zečjaka nebo nad nama je postajalo sve tmurnije. Teški sivi oblaci su se nadvili nad našim sljedećim ciljem – Velikim Kozjakom, a do njega nam je preostalo cca. 4 h hoda, te smo vrijeme silaska do Velikog Alana iskoristili za razmišljanje o tome što i kako dalje. Iako je Zizi naginjala odluci da dođemo do automobila i u njemu pričekamo razvoj vremenske situacije, ipak se složila sa mnom da se pokušamo uspeti na Veliki Kozjak, ali s tom promjenom što ćemo pokušati automobilom doći do Velikog Lubenovca i otamo započeti s usponom. Tim bi vrijeme skratili za pola i sveli na cca. 2 h u svakom smjeru. Veliki Lubenovac je inače velika livada (promjera 1 km) okružena gustom jelovom šumom u podnožju Velikog Kozjaka, Hajdučkih i Rožanskih kukova, te time predstavlja jedno od najromantičnijih mjesta na cijelom Velebitu.  Šumska prostranstva Štirovače Silaskom na cestu što od Štirovače vodi prema Alanu, uputili smo se natrag prema automobilu i krenuli nekoliko kilometara u smjeru istoka do prvog lijevog odvojka. Križanje je dobro označeno putokazima, pa nije bilo šanse da nam promakne. Putem naprijed preko livada na Tudorevu, cesta je postojala sve lošija, pa je proporcionalno time kopnila i naša volja da nastavimo s vožnjom po ovoj smrtnoj presudi amortizerima našeg limenog ljubimca. Stoga smo konačno nakon 2 km vožnje od odvojka prema Velikom Lubenovcu izgubili volju za nastavkom vožnje, te se parkirali na jednom proširenju s desne strane. Tu smo kraće vrijeme vijećali i odlučili da ipak nastavimo dalje, ali pješice. Zizi je opet zagovarala ideju ostanka u automobilu u nadi da će se vrijeme ili proljepšati ili konačno započeti padaline. I opet je poslušala moj savjet da krenemo dalje, a kabanice su nam za svaki slučaj ionako uvijek u naprtnjačama. Valjda nećemo biti predaleko od automobila ako počne kiša.  Cestom prema podnožju Nastavak puta je protekao u sve češćim pogledima u nebo u nadi da će se čudesno razbiti tmurni oblaci poviše nas. Imao sam čak i dojam da su posebno crni baš poviše naših glava, ali nada ipak nije nestajala iz mojih misli. Nakon 15 min. hoda smo stigli na odvojak ceste lijevo prema Velikom Lubenovcu, dok je naprijed nastavljala prema Velikom Kozjaku. Na putokazu je bilo označeno da do vrha ima 2 h hoda. Nakon daljnjih 15-tak min. hoda smo stigli i na novi odvojak prema Velikom Lubenovcu, ovog puta je u pitanju bila staza nizbrdo kroz bukovu šumu, a neposredno nakon toga i na odvojak staze prema Velikom Kozjaku, također lijevi. Od tog mjesta napuštamo makadamsku cestu, te krećemo uzbrdo u bukovu šumu. Na samom početku su markacije poprilično rijetke, neke su čak i prebojane, ali je srećom odvojak lijepo označen. Nije mi baš jasan razlog ovom pokušaju prikrivanja markacija, ali neki čudni vjetrovi pušu na ovim prostorima, pa tako i planinarsko sklonište na Velikom Lubenovcu, stradalo u požaru, još uvijek stoji neobnovljena. Sad se samo treba nadati da će se ti vjetrovi okrenuti u pravom smjeru, smjeru obnove ovog krucijalnog objekta za planinare. Tim više, što se nalazi unutar granica NP "Sjevernog Velebita", te je kampiranje najstrože zabranjeno.  Staza kroz bukovu šumu Ostavljajući te misli za nama, nastavili smo s usponom kroz šumu. Većinom je u pitanju bukova šuma s pokojim stablom jele i smreke, tipični pretplaninski vegetacijski pojas, bar mislim da sam toliko zapamtio iz Zizinih dendroloških predavanja tijekom svakog izleta. Staza je putem postajala sve strmija, ali ni uz otpalo bukovo lišće po njoj, nije nam predstavljala osobiti problem. Posebice zbog činjenice da se koristimo uslugama naših teleskopskih štapova, koji nam značajno pojačavaju osjećaj ravnoteže i olakšavaju uspone, a osobito silaske niz strme padine kad su koljena uvijek na iskušenjima. Kroz šumu se uspinjemo kojih 20 min., ali sa svakim novim korakom jača naše uvjerenje da smo donijeli pravu odluku i da će nas kiša ovog puta poštediti. Još otkad smo dan prije po nevremenu prolazili preko Baških Oštarija, jedno drugoga ohrabrujemo s onom: "Sreća prati hrabre!". I doista sam počeo vjerovati u to. U gornjim dijelovima staze prolazimo tik uz litice s naše lijeve strane, a zatim izlaskom na prijevoj pred nama se napokon otvara pogled na sami vrh Velikog Kozjaka.  Najviši vrh Velikog Kozjaka, lijevo U pitanju je kameni div, što izrasta iz duboke ponikve kojoj s našeg položaja ne naziremo dno. Zatim se staza počinje malo spuštati, ali ubrzo opet vraćamo izgubljenu nadmorsku visinu dok se uspinjemo prema šumovitom prijevoju između stijena Velikog Kozjaka. S naše lijeve strane se nalazi najviši vrh, te stoga krećemo prema njemu strmom kozjom stazom. Tu nam štapovi više nisu od nikakve pomoći, pa ih odlažemo na jednoj od stijena i krećemo naprijed uspeti se ovim zadnjim metrima naše staze. Na vrhu zatječemo natpis s imenom vrha i nadmorskom visinom, te metalni tuljac sa žigom i upisni listovima koje su iz svojih džepova iskopali i ostavili naši prethodnici. Stoga ne bi bilo naodmet da sljedeći posjetitelji sa sobom donesu novu upisnu teku. Tu smo se pored natpisa obavezno fotografirali i sad ću uz posebne pozdrave našem prijatelju Brodu u boci, koji me "optužuje" da uvijek u postove stavljam slike Zizi tijekom uspona, a sebe na samom vrhu, opet učiniti to isto.  Vinci na vrhu A pogled s vrha je teško i opisati riječima. Beskrajne šume Štirovače prema jugu, bijele stijene Rožanskih i Hajdučkih kukova prema sjeveru, sve to i puno više, čini ovo mjesto jedinstvenim. I sama njegova pozicija u središtu Velebita, podjednako udaljen i od mora i od Like, na samoj granici Sjevernog i Srednjeg Velebita unaprijed jamči poglede za pamćenje. A i oblaci nad nama su svojom igrom svjetlošću odigrale bitnu ulogu u našem doživljaju ovog dijela Velebita, kojemu ćemo se srećom brzo vratiti. U trenucima naše opčinjenosti ovim prizorom gotovo da mi je promakao i metalni žig na jednoj od stijena na vrhu, pa sam Zizin Dnevnik nadopunio i njegovim otiskom.  Pogled s vrha na Obli kuk i Rožanske kukove Nakon svega je uslijedio težak rastanak od ovom prekrasnog mjesta i povratak istim putem natrag do automobila, kojim smo se zatim preko Štirovače spustili u Krasno, te u Otočcu izašli na "Dalmatinu" koja nas je vratila doma. Posebnost tom povratku je dao trenutak kad smo negdje malo iza Gospića sa Zizinim automobilom prešli jubilarnih 300 000 km. Puno je kilometraže napravljeno posebice u ove zadnje dvije godine otkad zajedno intezivno planinarimo i obilazimo planine i vrhove diljem Lijepe naše. A naš najvjerniji drug u tim lutanjima je baš on. Filmić nastao tijekom uspona i na vrhu Velikog Kozjaka |
