Zečjak (1622 m) - Velebit
|
Protekli vikend smo namjeravali provesti na Velebitu, te sam se prema Gospiću uputio u cik zore kako bi stigao na zborno mjesto susreta sa Zizi koja je stizala iz Zagreba. Po susretu smo krenuli preko Velebita na primorsku stranu i već je prije Baških Oštarija započela lagana kiša, koja je putem postajala sve jača, da bi do Šušnja prerasla u krupu i jasno nam dala do znanja da u subotu neće biti ništa od lutanja Velebitom. Tad je trebalo razmišljati o alternativnim planovima, pa smo se dogovorili taj dan provesti na Rabu, a sljedećeg vidjeti hoće li se promijeniti ove vremenske neprilike. Stoga sad u ovom postu neću pisati o našem izletu na Rab i njegov najviši vrh, već ću se prvo posvetiti sljedećem danu, dakle nedjelji. Isječak iz filma nastalog tijekom uspona na Zečjak Noć smo proveli u planinarskom domu "Miroslav Hirtz" u Jablancu. U pitanju je jedan prekrasan ljetnikovac iz 30-tih godina prošlog stoljeća, koji je smješten na liticama iznad mora i sa svojom nadmorskom visinom od samo 20 m se zasigurno zasluženo smatra najnižim planinarskim domom na svijetu. Ljubazni domar nam je pokazao našu sobu, te smo se nakon kraćeg razgovora, tijekom kojeg smo saznali da nećemo biti jedini gosti doma jer je s Alana nekolicinu planinara koji su markirali okolne staze potjerala kiša, brzo raspremili i zalegli kao pokošeni. Umorni, ne od planinarenja, već od ranog buđenja tog dana i dugotrajne vožnje automobilom.  Jablanac Probudili smo se dosta rano, te iščekivali zoru u nadi da će nam pogled na nebo popraviti gorak okus proteklog dana. Kad sam kroz grilje ugledali prve tragove razdanjivanja, izjurio sam vani i ugledao ono čemu smo se nadali. Vedro nebo, gotovo bez oblačka na njemu. Tek poneki tamo negdje u daljini na zapadu, ali iznad Velebita su prve zrake Sunca otkrivale da ćemo imati prigodu uživati u velebitskom jutru. Sad je samo trebalo pričekati buđenje domara, koje je uslijedilo za svega desetak minuta, plaćanja noćenja po cijeni od 40,00 kn po planinaru, te oproštaja i polaska prema Alanu. Do Alana smo stigli tako što smo se iz Jablanca uspeli na magistralu, te odmah na istom mjestu produžili oštro uzbrdo u smjeru Štirovače. Ta 17 km duga cesta nam je cijelim putem pružala prekrasne poglede na naše morske bisere (Rab, Pag, Lošinj, a u daljini je bila vidljiva i Učka) obasjane Suncem. Čak nam je izgledala nadnaravnom vremenska prognoza u tim trenucima na radiju o naoblaci s mogućim pljuskovima i grmljavinom u većem dijelu države.  Rab Zadnjih par km do planinarske kuće na Alanu smo napustili asfalt i odvezeli ih makadamom. Dolaskom pred pl. dom (1340 m) parkirao sam automobil iza jedinog automobila ispred objekta, te ušao unutar lijepe drvene jednokatnice. Pokucavši prvo na zaključana lijeva vrata sobe dežurnog, a zatim i ušavši kroz desna vrata u dnevni boravak uviđam da nikoga nema te se tako neplaćenih ulaznica u Nacionalni park "Sjeverni Velebit", koje su inače 15 kn po planinaru, vraćam u automobil neobavljena posla i nastavljamo našu vožnju još par minuta dalje do predjela Kosica, gdje smo i ostavili automobil na jednom lijevom proširenju u 07.30 h. Moram priznati da se nikad nikad nisam švercao ni u busu, pa mi je stanovitu nelagodu stvarala ta neplaćena ulaznica. Za moje opuštanje je donekle bilo zaslužno razmišljanje da za to ipak nisam odgovoran, ali ipak ponajviše pogled na livade na Mirovu i brojne ostatke nekadašnjih planinarskih nastambi (ljetnih stanova) kamo su pastiri tijekom ljetnih mjeseci dovodili svoje blago na ispašu.  Mirovo Danas su te nastambe napuštene, ali se zato uz rub livade niknule nove nastambe i očito se život vratio u ovaj predio Velebita. Iako sumnjam da se i današnji stanovnici bave stočarstvom, kao njihovi preci. Mjesto na kojem smo ostavili automobil je i sjecište čuvene Premužićeve staze s ovom cestom koja dijeli Sjeverni od Srednjeg Velebita. Tu se s desne strane ceste nalazi i spomenik postavljen 1981. god. u spomen na oko tisuću hrabrih Podgoraca, Pažana i Rabljana koji su 1943. god. osnovali partizanski odred "Alan", te se na ovom lokalitetu sredinom iste godine nalazilo sjedište njihove postrojbe, a na istom mjestu je sljedeće godine održana i kotarska konferencija. Od spomenika smo krenuli Premužičkom dublje u Srednji Velebit, te nakon 15 min. hoda bukovom šumom povrh Mirova izašli na livadu, koje se ovdje nazivaju padežima. Tu je staza izašla i na jedan prijevoj s kojeg smo iznova mogli uživati u pogledu na otoke pod nama. Scenografija je dakle bila ista, ali prizor potpuno drukčiji. Svaki nov kut bacanja svjetlosti je u potpunosti mijenjao i nijansu boje stijena na sjevernim stranama otoka.  Hrbatom prema vrhu Nakon toga smo se uputili preko livade u smjeru istoka prema gustoj bukovoj šumi. U biti je gušći sami ulazak u šumu, nego što je gusta unutrašnjost šume. Ona je bila naše okruženje sljedećih 15 min. uspona do izlaska na novi prijevoj od kojeg smo krenuli desno hrbatom obraslim planinskim borom – krivuljom. Ta dionica je bila nešto nezgodnija zbog guste vegetacije uslijed čega smo cijelim putem svojom odjećom brisali grane i iglice vlažne što od sinoćnje kiše, što od jutarnje rose. Ali to je s obzirom na poglede s hrbata bila zanemariva pokora, a kad smo svako toliko izašli i na travnate dijelove hrbata posute intezivno plavim laticama proljetnog encijana (lat. Gentiana Verna) trenutno smo smetnuli s uma sve "probleme" s vlažnim granama.  Proljetni encijan Cvjetovi su u tim trenucima nakon sna upravo pred nama otkrivali svoju ljepotu otvarajući latice prema Suncu što se uzdizalo nad istokom. S tako lijepim prizorom izašli smo na vrh u 08.45 h. Vrh je inače travnata glavica s kamenim stošcem u sredini. Tu je na jednom od kamenja crvenom bojom napisano ime vrha, ali i postavljen metalni žig. Po visini je sa svojih 1622 m drugi vrh Srednjeg Velebita, iza samo 2 m više Šatorine, te zbog svoje oskudnije vegetacije predstavlja jedan od najljepših vidikovaca na cijelom Velebitu. A idealne vremenske prilike kakve smo mi imali u nedjelju samo još povećavaju ukupan lijep dojam koji je na nas ostavio Zečjak.  Pogled s vrha Nakon poduže stanke krenuli smo prema prijevoju na V. Alanu. Putem su se poviše Hajdučkih kukova i našeg sljedećeg odredišta – Velikog Kozjaka, počele skupljati prijeteće oblačne mase i tek je u tom trenutku ona vremenska prognoza koju smo čuli u automobilu na putu do Alana počela dobivati svoje uporište. Sad je već trebalo ozbiljno razmisliti o nastavku našeg puta prema Velikom Kozjaku, ali o tome više u sljedećem postu. |
