Hum (587 m/nv) - Vis
Po dobrom starom običaju opet nismo stigli onako kamo smo namjeravali krenuti. Ovog puta zbog kašnjenja na trajekt za Vela Luku ovog petka, u subotu krećemo prema Visu kako bi spasili bar dio vikenda. Na Visu nisam bio još od barbine smrti, a to je bilo prije 14 godina. Dotad sam svako ljeto bar tjedan-dva provodio kod njih u Komiži i na nju me me vežu samo lijepe uspomene, a posebice se rado sjetim dana kad sam s bratom iz čiste znatiželje odlučio propješačiti od Komiže do Visa i natrag, a tad smo imali možda deset-jedanaest godina. Roditeljima to naravno nismo navijestili, pa je posljedice naše pustolovine relativno lako pretpostaviti. S druge strane ovo je Zizin prvi posjet Visu, ali s obzirom na njenu reakciju sigurno ne i zadnji put. Na put inače krećemo s biciklama, kako bi došli na južnu stranu otoka koja je slabo povezana autobusnim linijama otkad je sagrađena duplo kraća cesta iz Visa u Komižu prije cca. 20 godina. Usprkos velikom kašnjenju ipak smo na vrijeme stigli u Vis. Ostalo nam je još dovoljno vremena da biciklama prijeđemo put od cca. 12 km do uvale Duboka, koja je trebala biti naše taborište te noći. Pogled na Komižu s Huma Prva 4 kilometra su bila i fizički najzahtjevnija, jer se trebalo uspeti serpentinama do Križa, s kojeg puca prekrasan pogled na Viško polje. Od tog mjesta slijedi brzo spuštanje prema Pliskom polju, a to naravno pričinja pravo zadovoljstvo nakon onih strmina prije. U tom polju je inače tijekom II. svjetskog rata bio smješten saveznički aerodrom. Sljedeći kilometri vode kroz polje i brojne vinograde na koje su Višani naročito ponosni, posebice na svoju Vugavu. Cestom nema nekog prometa, jer gotovo svi koriste novu cestu prema Komiži, ali usprkos tome vidimo veliki broj pregaženih ježeva putem. Ubrzo nam je raspoloženje popravio pogled na naš sutrašnji cilj – Hum, koji je izdiže na kraju polja. To nam je vjerojatno ulilo još malo snage da izdržimo do Duboke, koje se nalaze tik uz Podšpilje. Uvala Duboka Od tog malog seoceta se spušta staza do same uvale Duboka, o kojoj sam čuo sve najljepše, ali eto sve dosad nije bilo prigode da se u to uvjerim vlastitim očima. I doista, nakon pola sata hoda uskom, teško prohodnom stazicom pred nama se ukazala prekrasna uvalica u obliku slova S. Nešto doista nezaboravno i idealno za sve željne mira. Neposredno poviše uvale postoje tri omanje kućice, koje vjerojatno koriste lokalni ribari, jer je tu i istezalište za barke. Šator smo podigli na betonskoj ploči između dvije takve kućice i skočili u more u potrazi za nužno potrebnim osvježenjem. I itekako smo ga pronašli u modrini te idilične uvale. Ali nažalost noćenje i nije bilo tako idilično s obzirom da su se svi komarci iz kraja sručili na nas. Ni mrežica na ulasku u šator nas nije uspjela spasiti od tih krvopija. Ipak smo nekako preživjeli noć sa žarkom željom da se što prije razdani i krenemo dalje. Tako smo u 5.30 krenuli natrag u selo, pa prema vrhu. Naše bicikle na zasluženom odmoru Kako odavno nisam prošao ovom cestom, pogrešno sam pretpostavio da postoji u jednom od mjesta kakva trgovinica u kojoj bi mogli obnoviti svoje zalihe svježe vode. U Podšpilju odakle počinje staza prema vrhu smo doduše pronašli trgovinicu, ali zaključanu i bez ikakvog radnog vremena. Nastavljamo biciklama uzbrdo prema selu Žena Glava. Neposredno pred ulazak u selo skrećemo lijevo cestom prema selu Borovik u nadi da ćemo pronaći kojeg budnog mještanina da nadopunimo zalihe vode. Kako su očito u te sate čak i pjetlovi spavali, Zizi je preuzela inicijativu i vodu nalila u jednom od dvorišta. Nadam se da nam vlasnik neće zamjeriti što smo se poslužili bez pitanja. Zatim smo krenuli naprijed, ali smo ubrzo sišli s bicikli, jer je cesta postala prestrma. A malo dalje smo ih i ostavili u nekom grmlju. Markacija je cijelim putem izvrsno odrađena i lako uočljiva sa svim potrebnim odvojcima. Titova špilja Nakon desetak minuta hoda smo stigli ispred čuvene Titove špilje u kojoj je 1944. bio smješten Vrhovni štab NOVJ-a. Objekti su izvrsno očuvani, iako moram priznati da sam se pobojao u kakvom stanju ću ih pronaći. Zadnji puta sam tamo bio još kao dijete, ali su mi slike s tog izleta ostale trajno urezane u pamćenje. Špilje ozidane kamenjem na ulazima s popločanim putevima između njih su doista nešto nezaboravno. Od tog mjesta nam je do vrha trebalo cca. pola sata hoda kroz makiju, ali još jednom moram pohvaliti one koji su obavili markaciju staze, jer su učinili izvrstan posao. Vjerojatno je tome kumovalo i stradavanje onog mladog Nizozemca prošlog ljeta, kad je u blizini radarske postaje na vrhu stao na tzv. paštetu i ostao bez lijeve potkoljenice. Dotad se smatralo da Hum nije zagađen minsko-eksplozivnim sredstvima. Kontrolna točka inače i nije sam vrh, jer se na njemu nalazi žicom okružena već spomenuta radarska postaja. Stoga je postvaljena na crkvici Sv. Duha u neposrednoj blizini. Crkvica Sv. Duha Pogled s vrha na Komižu nas ostavlja bez daha. Ma teško mi je i pronaći prave riječi da opišem tu ljepotu i ono plavetnilo uokolo. Nakon polusatnog odmora i uživanja u pogledu krećemo natrag, ali prije toga obavimo i nužno fotografiranje, a Zizi i svom Dnevniku pridruži još jedan žig. Žig je inače metalni i zabetoniran u zid crkvice tik do vrata. Kutiju s upisnom tekom nismo uočili, ali kad malo bolje razmislim nismo je ni potražili. Nakon silaska u Podšpilje krećemo desno prema Komiži do koje nam je preostalo 8 km bicikliranja. Posebice je upečatljiv silazak u Komižu, jer se sa ceste otvara prekrasan pogled na klifove koji se kao žlicom odrezani strovaljuju u more, a u pozadini poglede plijeni magično Biševo. Klifovi u blizini Komiže Nadali smo se posjetu Modroj špilji, ali su nas upozorili na prejaku tramontanu da bi se mogli približiti špilji, pa posjet njoj prolongiramo za neki drugi naš izlet na Vis. Nakon par sati uživanja na plaži krećemo natrag prema Visu, ali ovog puta novom cestom. Najteži dio puta su prvih 5 km uspona serpentinama do prijevoja na 385 m/nv pored crkvice Sv. Mihovila. Zizi je veći dio tog uspona odvezla na bicikli, a ja sam gurao svoj, jer me lijevo koljeno sve intezivnije bolilo dok bi pedalirao. Napokon smo se nakon nešto više od sat vremena dovukli u Vis. Dovoljno taman da kupimo karte, da se Zizi još jednom na brzinu okupa na gradskoj plži i da se ukrcamo na trajekt za Split. Žao mi je samo što u svoj toj brzini oko ukrcaja nisam uspio vidjeti najboljeg školskog prijatelja, ali vjerujem da će nam se uskoro pridružiti na nekom od naših izleta na Biokovo, za koji je još davno izrazio želju. Pogled na Komižu i Hum poviše mjesta Sve u svemu, ovo nam je bio jedan od najdinamičnijih vikenda. Bilo je tu i biciklizma i planinarenja i plivanja. Još malo pa ćemo postati i triatlonci, kao naš kolega bloger Melez. A sad za kraj moram posebno istaknuti svoju Zizi, koja me ugodno iznenadila svojim elanom. Posebice na biciklističkim dionicama, kad joj nisam bio ni do koljena. Namještala je lance, odvozila sve one uzbrdice, a još me usto i oba puta pobijedila u šahu. Ovo je bez sumnje bio njen vikend, ali bar malčice i moj. |