Seksi djevojchice ne nose tange...

Šaputali su i šapuću…kroz stoljeća ništa se nije promijenilo – ljudi su ostali isti. Tako zatvoreni, tako puni strahopoštovanja prema komadu platna prekrivenom nježnim slojem boje. Pitaju se, a nemaju dovoljno mašte da stvore priču, da zamisle…
Bila sam mlada i on je bio mlad. Ili možda ipak nije? Ali koja je to uopće kategorija mlad i star. Nije važno, uopće nije – jer bili smo mladi u dušama. A moja duša bila je tako željna ljubavi i uzbuđenja da su me, kuda god pošla, nazivali vješticom.
Sjećam se njegova tijela dok je promatrao moje lice – nisam bila ono što je tražio, ali svidjela mu se moja otvorenost i britkost na jeziku – sjećam se kako su se napeli njegovi mišići pod napola otkopčanom košuljom kada je posegnuo za kistovima i paletom. I kako je miješao boju, sporim kružnim pokretima iz zgloba, zaneseno, sve dok ne bi dobio pravi ton.
Kretao se poput mačke, nečujno, meko, lijenim pokretima stvarao je novu stvarnost, nov svijet, samo njegov. Dogodilo bi se s vremena na vrijeme da bih izgubila koncentraciju i promijenila položaj glave. U tišini bi spustio kist, prišao mi i laganim pokretom vratio moju glavu u prvotan položaj, nježnim, mekim dodirom. Nije bilo teško danima mirno sjediti jer bila sam zaljubljena u njegove pokrete, u fine poteze njegovih prstiju kada bi klizili platnom i ispravljali pogreške kista, u prodoran pogled njegovih očiju kojima je gledao sve do moje duše. Čudno, danas im ne znam ni boju.
Nije govorio, nikada ni riječi osim onoga: «Sutra u isto vrijeme.». Te riječi sam čekala kao žedan vodu jer imao je tako mek i baršunast glas, tako pjevan. Jednom, ipak se jednom dogodilo i zanio se. Pričao je, ne znam o čemu, ali njegov glas bio je poput melodije – polako se uzdizao i strastveno obuhvaćao zrak da bi se potom spustio i, tužno jecajući, plakao bez suza. Nije mogao govoriti monotono. Njegovo tijelo i atelje pričali su mi o njegovu životu: je li itko znao za ožiljak od noža koji je imao na grudima ili za njegovo fanatično skupljanje raznih sitnica: morskih školjki, ogrlica od lažnog kamenja, maski? Ja sam znala i svakim danom bilo je sve teže otići od njega, sve me je više pritiskala tišina u kojoj je radio i u kojoj se moj dah jedini čuo. Zaboravljala sam na sve gledajući ga, a on je gledao mene i prenosio moju dušu na komad papira, svaki dan krao je sve više od mene, u tišini. Bila je to umjetnost, udisanje umjetnosti, shvaćanje umjetnosti, život umjetnosti. Jer ona je strujala iz njegovih dugih savršeno oblikovanih prstiju, mogli ste je čitati u njegovom pogledu, s njegovih usana jer svaki njegov dah bio je za umjetnost, ona je bila njegova ljubavnica, njegov zrak, njegov život.
Razočarano sam shvatila da za mene nema mjesta uza nj kada je došao zadnji dan moga poziranja. Bio je dug, stravično dug, kao da želi mrcvariti moju dušu, a ja sam se trebala smiješiti. Smiješiti jer slika nije imala još samo moj osmijeh. I zato, zato je neobičan, zato mu se dive stoljećima i ne znaju je li tužan ili neopisivo sretan. Govore da je magičan. Da, jest magičan! Ne znaju ili ne žele znati da sam zbog njega gotovo završila na lomači kao vještica, ne znaju ili ne žele znati tko sam. Koliki su me značajni ljudi došli pogledati i i danas me gledaju, a ne razumiju, ne razumiju ništa.
I ja sam tek kasnije shvatila da me volio, zato je i prenio moju dušu na platno i učinio me umjetnošću, vječnom, nepromjenjivom, uvijek prisutnom. Umjesto da mi miluje kosu, dao mi je dušu, udahnuo je u me svoj dah života. Postao moj Stvoritelj. I nazvao me Mona Lisom Giocorde.


Ovo je jedna moja stara priča...eto, poželjela sam da ugleda svjetlost dana...Lilit

Nemoj biti oštra prema sebi.
-Ne mogu.
Nemoj se prestat boriti.
-Nemam više snage.
Mislim da gubim tu posljednju bitku

Vlak je iskočio iz tračnica.
Zemlja se i dalje vrti.
A ja sam negdje, ni sama ne znam gdje.

I hodam.i gledam. I zamjećujem.
I doživljam sve intenzivno.
I boje se razlijevaju.

I shvatila je.prekasno.
Tu ljepotu.
I okaljana nečistim bojama.
Izgubila je svoju bitku.
I to onu posljednju.

isis

Je li moguće promijeniti se u potpunosti, roditi neiskvarenu istinu iz vec oronule svijesti,
Istisnuti jauk kroz stisnute zube, disati i postati sudionik vlastitog zanosa.
Nemogucnost me ubija , uvijek i opet…
Milijun zelja, samo nebo je granica kazu. Mrzim tu jednu rijec koja unosi razdor.
Nista me ne moze zaustaviti, samo vlastita nemoc. Izrazavanje je vrijedilo.
Zrtvujem se opet i uvijek iznova…
Sam pogled na oziljke boli,
Tijesno mi je u sebi, Izlazim iz sebe i unistavam se.
Odakle potjece? Zasto je u meni?
Biti ce dobro jer opet sarkazam popravlja stvari.
Bole me granice i greske, osjecam tezinu odluke koja ne zeli preko mojih usana.
Kljucno je kako sve uvijek zvuci stalozeno….
Zasto ne znam? Opet se ne razumijem…

NIKADA NISAM BILA BLIZE BESKONACNOSTI NEGO SADA…

Kali

Truli osjećaj na vjetru čini da srce postane plavo od ljubavi
Besmislena romantika čini treptaje manje svjesnim
Razlozi za odlazak presijavaju rast iz gusjenice u tamnog anđela
Urota biva otkrivena,
Vene lupaju prokletstvo iz tmnine u svjetlost
Naizgled ugodno bešćutno stanje boli…..
Neimaština osjećaja čupa ljudskost iz svake pore,
Pretvarajući se da si biće gubiš…
Praveći se da čekaš nemaš petlje….
Znak je za hladnoću……..
Vrijeme je za kristalne voćke,
Koje sipaju trulež nemira
Bilo bi bolje provesti sadašnjost u nadanju…
Bilo bi bolje nadu tražiti u koricama bez presedana…
Postanak je ono što je bitno……….
Onaj čovjek traži svoju bit..
Ti želiš obećavati ono što ti ne pripada..
Razumjeti strukture izvan granica vlastite lojalnosti…..
Željeti moći biti…….
Biti vlastit produkt………
Rezati vlastitu trulež, ogoliti se do granica vlastite biti…
Jesam svjesna sam toga……….
Tražim način prodiranja……..
Manija nije rješenje……
Stvar koja me dotiče je nevažna……..
Razlozi su za mijenjanje realnost….
Ne mogu to, ne pripada mi
Napokon obećala sam hladnoći da me neće dotaknuti……
Jer moja vlastita trulež je moja vlastita kontrola koja mi ne pripada…….

Kali