Šaputali su i šapuću…kroz stoljeća ništa se nije promijenilo – ljudi su ostali isti. Tako zatvoreni, tako puni strahopoštovanja prema komadu platna prekrivenom nježnim slojem boje. Pitaju se, a nemaju dovoljno mašte da stvore priču, da zamisle…
Bila sam mlada i on je bio mlad. Ili možda ipak nije? Ali koja je to uopće kategorija mlad i star. Nije važno, uopće nije – jer bili smo mladi u dušama. A moja duša bila je tako željna ljubavi i uzbuđenja da su me, kuda god pošla, nazivali vješticom.
Sjećam se njegova tijela dok je promatrao moje lice – nisam bila ono što je tražio, ali svidjela mu se moja otvorenost i britkost na jeziku – sjećam se kako su se napeli njegovi mišići pod napola otkopčanom košuljom kada je posegnuo za kistovima i paletom. I kako je miješao boju, sporim kružnim pokretima iz zgloba, zaneseno, sve dok ne bi dobio pravi ton.
Kretao se poput mačke, nečujno, meko, lijenim pokretima stvarao je novu stvarnost, nov svijet, samo njegov. Dogodilo bi se s vremena na vrijeme da bih izgubila koncentraciju i promijenila položaj glave. U tišini bi spustio kist, prišao mi i laganim pokretom vratio moju glavu u prvotan položaj, nježnim, mekim dodirom. Nije bilo teško danima mirno sjediti jer bila sam zaljubljena u njegove pokrete, u fine poteze njegovih prstiju kada bi klizili platnom i ispravljali pogreške kista, u prodoran pogled njegovih očiju kojima je gledao sve do moje duše. Čudno, danas im ne znam ni boju.
Nije govorio, nikada ni riječi osim onoga: «Sutra u isto vrijeme.». Te riječi sam čekala kao žedan vodu jer imao je tako mek i baršunast glas, tako pjevan. Jednom, ipak se jednom dogodilo i zanio se. Pričao je, ne znam o čemu, ali njegov glas bio je poput melodije – polako se uzdizao i strastveno obuhvaćao zrak da bi se potom spustio i, tužno jecajući, plakao bez suza. Nije mogao govoriti monotono. Njegovo tijelo i atelje pričali su mi o njegovu životu: je li itko znao za ožiljak od noža koji je imao na grudima ili za njegovo fanatično skupljanje raznih sitnica: morskih školjki, ogrlica od lažnog kamenja, maski? Ja sam znala i svakim danom bilo je sve teže otići od njega, sve me je više pritiskala tišina u kojoj je radio i u kojoj se moj dah jedini čuo. Zaboravljala sam na sve gledajući ga, a on je gledao mene i prenosio moju dušu na komad papira, svaki dan krao je sve više od mene, u tišini. Bila je to umjetnost, udisanje umjetnosti, shvaćanje umjetnosti, život umjetnosti. Jer ona je strujala iz njegovih dugih savršeno oblikovanih prstiju, mogli ste je čitati u njegovom pogledu, s njegovih usana jer svaki njegov dah bio je za umjetnost, ona je bila njegova ljubavnica, njegov zrak, njegov život.
Razočarano sam shvatila da za mene nema mjesta uza nj kada je došao zadnji dan moga poziranja. Bio je dug, stravično dug, kao da želi mrcvariti moju dušu, a ja sam se trebala smiješiti. Smiješiti jer slika nije imala još samo moj osmijeh. I zato, zato je neobičan, zato mu se dive stoljećima i ne znaju je li tužan ili neopisivo sretan. Govore da je magičan. Da, jest magičan! Ne znaju ili ne žele znati da sam zbog njega gotovo završila na lomači kao vještica, ne znaju ili ne žele znati tko sam. Koliki su me značajni ljudi došli pogledati i i danas me gledaju, a ne razumiju, ne razumiju ništa.
I ja sam tek kasnije shvatila da me volio, zato je i prenio moju dušu na platno i učinio me umjetnošću, vječnom, nepromjenjivom, uvijek prisutnom. Umjesto da mi miluje kosu, dao mi je dušu, udahnuo je u me svoj dah života. Postao moj Stvoritelj. I nazvao me Mona Lisom Giocorde.
Ovo je jedna moja stara priča...eto, poželjela sam da ugleda svjetlost dana...Lilit
Post je objavljen 17.04.2007. u 19:12 sati.