i could feel it go down.. you left the sweetest taste in my mouth. your silver lining the clouds.. oh and iiii, i wonder what it's all about..

coldplay je put napokon odveo malo dalje, u nama ipak samo šest sati vožnje udaljenu budimpeštu, što je stvorilo gotovo neizdrživu euforiju s obje strane. iako je koncert službeno trebao početi nešto malo iza 20 sati, već je pola sata prije unutrašnjost papp lászló arene bila prepuna. u redovima za piće ili ispred štanda s majicama, a i na wc-u moglo se uvijek naći nekoga tko već pjevuši ili fućka ooo iz pjesme viva la vida.

koncert je otvorio albert hammond jr., jedan od članova njujorške rock skupine the strokes, koji kao predgrupa prati coldplay na europskoj turneji. u europi prilično nepoznat, iako već ima dva samostalna albuma iza sebe, odlično je predstavio svoju glazbu kroz nekoliko jako dobrih pjesama (gfc, bargain of the century..) i uspio zaintrigirati tamošnju publiku.


coldplay je nastup započeo s life in technicolor, uvodnom pjesmom s njihovog novog albuma "viva la vida or death and all his friends" nakon čega je frontmen chris martin probao pozdraviti publiku na mađarskom te brzo ponovio na engleskom kako mu je drago što je došao i ispričao se zbog manjka komunikativnih vještina što se tiče mađarskog jezika. zatim je zaželio svima da se dobro provedu i nastavio s violet hill tijekom kojeg je dio publike koji je stajao bio jako efektno osvjetljen ljubičastim svjetlom. clocks su popratili poznati laseri poput onih iz glazbenog spota za istu pjesmu, a u vrhuncu lovers in japan koji je pratio komičan video u pozadini u publiku su se razletjeli papirnati flourescentni leptiri.

euforija i optimizam koji su zračili iz publike potaknuli su ih da se izgube među njima gdje je chris martin otpjevao the scientist, a will champion death will never conquer. uslijedio je energični povratak na pozornicu uz politik, a nakon još samo par pjesama pozdravili su se i odsvirali yellow na spontanom bisu koji je publika prizvala udarajući nogama po tribinama.


cijeli setlist izgleda otprilike ovako: 1. life in technicolor     2. violet hill     3. clocks     4. in my place     5. speed of sound     6. cemeteries of london     7. chinese sleep chant     8. 42     9. fix you     10. strawberry swing     11. god put a smile upon your face (techno verzija)     12. talk (samo dio, također techno verzija)     13. the hardest part (akustična verzija koju je chris martin samostalno izveo na klaviru)     14. postcards from far away (instrumental na klaviru izostavljen s novog albuma)     15. viva la vida     16. lost!     17. the scientist (akustična verzija)     18. death will never conquer (akustična izvedba willa championa; iako je pjesma izostavljena s albuma, može se preuzeti s njihove službene stranice ovdje)     19. viva la vida (remix kao kratka stanka)     20. politik     21. lovers in japan     22. death and all his friends     23. yellow (bis)     24. the escapist (outro koji je popratio publiku dok je napuštala dvoranu)


iako se setlist čini dosta bogat, sve se odvilo u trenu ostavivši stotine nezasitnih ušiju željnima još dobre glazbe, što je neke navelo da sami nedugo iza koncerta odrade vlastiti nastup u budimpeštanskom metrou (kako navodi last.fm). možemo samo budno čekati još jedan ovakav događaj jer nothing else compares..

lugh

I woke up this morning... 'twas like 8 AM, in a broken bus, on a highway in fuckin' Austria or somewhere...


Eto, moglo se dogoditi da pun klub obožavatelja ostane razočaran i nesretan. A kad pomislim da smo se usudili prigovarati zbog dva sata odgađanja koncerta!



ovo je Conor. he's lookin' at you. show him some love.


No krenimo od početka. Pred kojih mjesec-dva Luku i mene obuzeo je teški delirij kad smo doznali da Conor Oberst i The Mystic Valley Band u sklopu turneje i promocije novog albuma 8. rujna dolaze u Zagreb. I tako smo kupili kartu, tjednima preslušavali nove stvari i... čekali. I dan je došao. Opsesiju smo u međuvremenu prenijeli na Thoru, svo troje se okupili u 19.30 (okej, okeeej, Luka i ja smo malko kasnili jer smo se pogubili oko studentskog doma... previše je tih paviljona!) i, kako to samo pravi štreberski fanovi znaju, pojavili se pred Paukom petnaestak minuta prije vremena najavljenog na plakatima. Što se ne radi jer se zna da svaki bolji koncert počinje bar sat vremena kasnije. Pojavile se se brzinski isprintane obavijesti: Koncert počinje approx. u 21.00. Aha. Pustili su nas u dvoranu tek oko 21.30, navodno zbog tehničkih problema vezanih uz onaj broken bus s početka priče. Ispričali su se jedno pet-šest puta. Pa smo im oprostili. (I možemo li, barem ovaj put, vjerovati da su rekli istinu? Jer ih volimo i super su i ne bi kasnili jer su čilali u backstageu ili se intoksicirali ili nešto slično, jelda? Tako je.)



Lukina fotka s koncerta. drsko i buntovno smo ignorirali naredbu da fotić pustimo u garderobi i ko pravi špijuni smo ga prošvercali unutra! yeah xP


Bilo kako bilo, dečki su bili sjajni. Dva i pol sata kašnjenja nadoknadili su s dva i pol sata svirke. S obzirom da nisu imali predgrupu, Conor nas je počastio s par starih hitova (First Day of My Life, Lua), neki članovi benda su malo solirali uz gitaru, a onda je uslijedilo- ne tvrdim sa sigurnošću, ali sam večer provela u potpunoj euforiji pa ćete mi oprostiti ako griješim- svih 12 pjesama s novog albuma. Nazvanog, vrlo inventivno, Conor Oberst. Ali hej, da sam ja genijalni tekstopisac koji stvara već 15tak godina, a počela sam s cca 13 i otad kritike za mene imaju samo riječi hvale, i ja bih nazvala album po sebi. Možda i više od jednog. DsK, part 7.

Ovdje moram uvrstiti malu opasku, prilično blasfemičnu za nekog tko inače uzdiže Obersta u zvijezde. Službeno priznajem, i možete me slobodno citirati, da me novi album malko razočarao. Bend je sjajan, tekstovi su fantastični kao i uvijek, ali... nešto fali. Ili je pak nečeg previše. Neke melodije nemaju kičmu; malko su monotone i previše međusobno slične, pa gube na prepoznatljivosti. Recimo, refren od Get-Well Cards ima iritantnu glazbenu podlogu, a Moab i Souled Out!!! sigurno nećete zapjevušiti kao što će se to vjerojatno dogoditi sa Sausalito ili NYC-Gone,Gone. Zadnji Oberstov album kojem bih dala punih pet zvjezdica je I'm Wide Awake, It's Morning; toliko je dobar da je nemoguće izdvojiti najbolju stvar. Možete eventualno imati nekoliko favorita, ali i taj će vam izbor teško pasti...



dječaci. primijetiti kako klavijaturist fleša seksi pogled preko ramena. :P

Ipak, ne budimo zli. The Mystic Valley Band je, barem na pozornici, i više nego dostojna zamjena za Bright Eyes. Energični su, apsolutno se unesu u svirku i ostavljaju dojam da žive samo za onu pjesmu koju izvode u danom trenutku. Znoje se, skaču i sopću. I penju na pianino. ^^ Highlight: Taylor Hollingsworth koji je briljirao na gitari, a usput cijelo vrijeme (eyes closed & mouth open) klatio glavom na sve strane i bio u nekom svom filmu... samo nismo htjeli pogađati je li ga u taj film unijela strast prema muzici ili hašiš. Nema vam druge nego to vidjeti uživo. Njegova mini biografija sa službene stranice benda je točna do zadnjeg slova: He was born. Then he played guitar. He hasn't died yet.

Živahnije stvari s albuma bile su popraćene mahnitanjem i skakutanjem publike; kudos to the guys za puštanje najjače stvari za kraj- fenomenalna energična izvedba I Don't Want To Die in a Hospital. Međutim, moji osobni favoriti- kako na albumu tako i na koncertu- su tri najsporije stvari. Conor je Cape Canaveral, Lenders in the Temple i Milk Thistle izveo tako sentimentalno i zaneseno da sad zaljubljeno vjerujem da su i njemu najdraže. I nema boljeg osjećaja nego uživo, udaljena samo 4-5 metara od čovjeka himself, čuti onaj čarobni stih 'I felt your poltergeist love like savannah heat.'

Nema.


DsK


Boomp3.com
spešl treat: dobra stara blues stvar (kako Conor reče, maybe you have another name for it, but blues is blues anywhere in the world, it's a universal emotion...) koju je nemoguće naći na netu jer je izvode samo uživo, pa sam malo prtljala po youtubeu i izvukla je. jupi!