I woke up this morning... 'twas like 8 AM, in a broken bus, on a highway in fuckin' Austria or somewhere...


Eto, moglo se dogoditi da pun klub obožavatelja ostane razočaran i nesretan. A kad pomislim da smo se usudili prigovarati zbog dva sata odgađanja koncerta!



ovo je Conor. he's lookin' at you. show him some love.


No krenimo od početka. Pred kojih mjesec-dva Luku i mene obuzeo je teški delirij kad smo doznali da Conor Oberst i The Mystic Valley Band u sklopu turneje i promocije novog albuma 8. rujna dolaze u Zagreb. I tako smo kupili kartu, tjednima preslušavali nove stvari i... čekali. I dan je došao. Opsesiju smo u međuvremenu prenijeli na Thoru, svo troje se okupili u 19.30 (okej, okeeej, Luka i ja smo malko kasnili jer smo se pogubili oko studentskog doma... previše je tih paviljona!) i, kako to samo pravi štreberski fanovi znaju, pojavili se pred Paukom petnaestak minuta prije vremena najavljenog na plakatima. Što se ne radi jer se zna da svaki bolji koncert počinje bar sat vremena kasnije. Pojavile se se brzinski isprintane obavijesti: Koncert počinje approx. u 21.00. Aha. Pustili su nas u dvoranu tek oko 21.30, navodno zbog tehničkih problema vezanih uz onaj broken bus s početka priče. Ispričali su se jedno pet-šest puta. Pa smo im oprostili. (I možemo li, barem ovaj put, vjerovati da su rekli istinu? Jer ih volimo i super su i ne bi kasnili jer su čilali u backstageu ili se intoksicirali ili nešto slično, jelda? Tako je.)



Lukina fotka s koncerta. drsko i buntovno smo ignorirali naredbu da fotić pustimo u garderobi i ko pravi špijuni smo ga prošvercali unutra! yeah xP


Bilo kako bilo, dečki su bili sjajni. Dva i pol sata kašnjenja nadoknadili su s dva i pol sata svirke. S obzirom da nisu imali predgrupu, Conor nas je počastio s par starih hitova (First Day of My Life, Lua), neki članovi benda su malo solirali uz gitaru, a onda je uslijedilo- ne tvrdim sa sigurnošću, ali sam večer provela u potpunoj euforiji pa ćete mi oprostiti ako griješim- svih 12 pjesama s novog albuma. Nazvanog, vrlo inventivno, Conor Oberst. Ali hej, da sam ja genijalni tekstopisac koji stvara već 15tak godina, a počela sam s cca 13 i otad kritike za mene imaju samo riječi hvale, i ja bih nazvala album po sebi. Možda i više od jednog. DsK, part 7.

Ovdje moram uvrstiti malu opasku, prilično blasfemičnu za nekog tko inače uzdiže Obersta u zvijezde. Službeno priznajem, i možete me slobodno citirati, da me novi album malko razočarao. Bend je sjajan, tekstovi su fantastični kao i uvijek, ali... nešto fali. Ili je pak nečeg previše. Neke melodije nemaju kičmu; malko su monotone i previše međusobno slične, pa gube na prepoznatljivosti. Recimo, refren od Get-Well Cards ima iritantnu glazbenu podlogu, a Moab i Souled Out!!! sigurno nećete zapjevušiti kao što će se to vjerojatno dogoditi sa Sausalito ili NYC-Gone,Gone. Zadnji Oberstov album kojem bih dala punih pet zvjezdica je I'm Wide Awake, It's Morning; toliko je dobar da je nemoguće izdvojiti najbolju stvar. Možete eventualno imati nekoliko favorita, ali i taj će vam izbor teško pasti...



dječaci. primijetiti kako klavijaturist fleša seksi pogled preko ramena. :P

Ipak, ne budimo zli. The Mystic Valley Band je, barem na pozornici, i više nego dostojna zamjena za Bright Eyes. Energični su, apsolutno se unesu u svirku i ostavljaju dojam da žive samo za onu pjesmu koju izvode u danom trenutku. Znoje se, skaču i sopću. I penju na pianino. ^^ Highlight: Taylor Hollingsworth koji je briljirao na gitari, a usput cijelo vrijeme (eyes closed & mouth open) klatio glavom na sve strane i bio u nekom svom filmu... samo nismo htjeli pogađati je li ga u taj film unijela strast prema muzici ili hašiš. Nema vam druge nego to vidjeti uživo. Njegova mini biografija sa službene stranice benda je točna do zadnjeg slova: He was born. Then he played guitar. He hasn't died yet.

Živahnije stvari s albuma bile su popraćene mahnitanjem i skakutanjem publike; kudos to the guys za puštanje najjače stvari za kraj- fenomenalna energična izvedba I Don't Want To Die in a Hospital. Međutim, moji osobni favoriti- kako na albumu tako i na koncertu- su tri najsporije stvari. Conor je Cape Canaveral, Lenders in the Temple i Milk Thistle izveo tako sentimentalno i zaneseno da sad zaljubljeno vjerujem da su i njemu najdraže. I nema boljeg osjećaja nego uživo, udaljena samo 4-5 metara od čovjeka himself, čuti onaj čarobni stih 'I felt your poltergeist love like savannah heat.'

Nema.


DsK


Boomp3.com
spešl treat: dobra stara blues stvar (kako Conor reče, maybe you have another name for it, but blues is blues anywhere in the world, it's a universal emotion...) koju je nemoguće naći na netu jer je izvode samo uživo, pa sam malo prtljala po youtubeu i izvukla je. jupi!