I tako odeš na more u uvjerenju da deset dana nećeš vidjeti niti čuti ništa osim šuma mora, loše glazbe i hrpetine ljudi, a kad ono... iznenade te nekakvim tamo Novaljskim trijatrom koji se održava u ljetnom kinu. Nakon prvotnog entuzijazma shvatiš da si većinu programa već propustio jer si (pre)kasno stigao na "hrvatsku Ibizu" (izraz od kojeg ti se okreće želudac). No gle iznenađenja, stigneš još na Veliku zvjerku - predstavu redateljice Slavice Knežević na tekst Rogera Rueffa s Markom Torjancem, Slavkom Juragom i Lukom Dragićem u glavnim ulogama. U svjetlu novonastalih okolnosti se brže bolje odlučiš nenadano kulturno uzdizati. Za par dana nacrtaš se kod ljetnog kina, kupuješ kartu (usprkos tome što ti je do tad splasnuo gore već spomenuti entuzijazam) i očekuješ neku osrednju predstavicu na neudobnim plastičnim stolcima. Dok čekaš ulaz na plakatu čitaš da je to predstava kazališta Planet Art, najizvođenija predstava u Hrvatskoj u posljednje dvije godine i slično te ti se skepsa samo još više produbljuje. Frkčeš nosom.

Dolazi i taj trenutak. Nakon tradicionalne akademske četvrti smještaš se na najbolju moguću poziciju - u sredinu prvog reda i prepuštaš se doživljaju. U prvih deset minuta potpuno mijenjaš mišljenje i dalje gledaš ovješene donje čeljusti. I sviđa ti se, jako ti se sviđa. Naime... Radi se o tri marketinška stručnjaka: iskusnima Philu i Larryu i novajliji Bobu koji u Kanzasu za svoju tvrtku organiziraju poslovni susret na kojem moraju sklopiti posao s velikom zvjerkom - čovjekom koji bi njima i njihovom poduzeću za proizvodnju industrijskih mazivih ulja mogao donijeti ugovor iz snova. Pri tome do izražaja dolazi jaz između Phila i Larrya koji posao marketinškog stručnjaka rade godinama, koji su skupa prošli brda i doline u poslovnom i osobnom životu s jedne strane i Boba s druge strane. Bob je mlad, friško oženjen, odmah je nakon škole počeo raditi u spomenutom poduzeću te se ne libi svima govoriti o svojim pomalo ortodoksnim religijskim načelima. U diskursu koju se među njima razvija otvara se široki spektar životnih pitanja. Je li moguće u korporacijskom svijetu ostati osobom, zadržati ljudskost, ostati iskrenim, a ne postati licemjernim i dvoličnim samo zato jer nam iskrenost zatvara, a prijetvornost otvara vrata? Je li profit jedina stvar kojoj smo spremni podrediti svoje živote? Jesmo li u takvom okrutnim korporacijskom svijetu ipak odgovorni jedni za druge? Je li religija u svom sadašnjem obliku sposobna parirati nesigurnosti doba u kojem živimo i djelujemo? Jesmo li u sveopćem metežu i strci modernog života zaboravili jedni druge slušati?

Iako želiš da predstava traje što je dulje moguće, iako ta dva sata prolijeću kraj tebe u kratkotrajnom prosvjetiteljskom bljesku u kojem uspijevaš shvatiti kakva je umjetnost onda kada je onakva kakva bi i trebala biti - u neraskidivom odnosu s vremenom u kojem nastaje, komad se ipak približi svojem kraju te ti nakon pljeska koji je za tako dobru predstavu mogao biti i veći ne preostaje ništa drugo nego odbauljati kući još danima zadivljeno razmišljajući o onome što si tamo vidio. Na kraju se osjećaš posramljenim jer si na početku sumnjao i očekivao "neku osrednju predstavicu". No sumnja je početak vjerovanja, ne reče li tako Toma Akvinski ili netko njemu sličan?

Dođeš kući s mora, baciš se na istraživanje o kazalištu Planet Art u koje još nisi posjetio, a čega se sada pomalo i stidiš, čitaš o autoru predstave, moraš sve to s nekime podijeliti, pa pišeš post za Velika očekivanja jer moraš reći ljudima da je to nešto što neće požaliti ako pogledaju, da su glumci odlični, da je sam tekst izvrstan, da je scenografija odlična, a ne treba zaboraviti ni režiju Slavice Knežević. I jesam, sad sam vam sve rekla. Kad počne kazališna sezona... na vama je red.

Pozdrav od darksoul!

Mnogi kažu kako je ljeto u Zagrebu veoma dosadno, kako nema sadržaja i kako su noći suhoparnih i dosadnih provoda. Upravo zato je Muzej za umjetnost i obrt organizirao klupsku kazališno-glazbenu Scenu Amadeo i ovoga ljeta, a mi smo se odlučili zaputiti upravo na koncert Tamare Obrovac i njenog Transhistria Ensemblea, koji su imali održati zajedno s češkim gudačkim kvartetom Epoque.


Najpoznatija po svojevrsnom hitu Daleko je... iskorištenom u filmu "Što je muškarac bez brkova?", Tamara Obrovac je posljednjih godina stekla ogromnu popularnost, ponajviše zahvaljujući istarskoj narodnoj glazbi te mnogim dijalektima kojima se služi kako bi svoju glazbu učinila jednom od najzanimljivijih na hrvatskoj sceni.


Nadjelja navečer, prohladno vrijeme, a Tamara uzvikuje članu Epoquea: "A sweater, oh my god!" I zaista jest uspjela zagrijati atmosferu. Pozdravivši "cure iz zahoda" koje je upoznala dok se šminkala prije nastupa (napominjući kako uvijek treba pozdraviti one koji su ti najbliži), i obavijestivši publiku kako je kupila nove cipele, započela je koncert. Ono što je bilo drugačije ovoga puta jest to da je osim jazza i mediteranske etno glazbe, u repertoar uvrstila i ponešto klasike. Ovo je već negdje peti nastup s Epoqueom, a šuška se kako se usput snimio i live DVD, pa svima koji vole Tamaru Obrovac i Transhistria Ensemble, preporučujem da nabave.

Također, Tamara Obrovac i Transhistria Ensemble će nastupiti u Zagrebu 4. listopada u sklopu Nebo festivala, i publici će predstaviti nove zvukove koje su objedinili pod nazivom "Transhistria Electric".

već smo pri kraju i ne toliko dugih praznika, ljeto nečujno krade boje jeseni i odbacuje lišće, a vrućine su sve manje i manje nepodnošljive. oni bezbrižni još uvijek uživaju na plažama uz osvježenja hladnog mora i poneki dašak vjetra, a oni kojima nije toliko stalo do mora (khm :P) nestrpljivo klikaju po forumima ili wikipediji kako bi se natrpali što većim hrpama podataka o nadolazećim filmovima.

upozorenje 1! *sve je puno linkova :)
upozorenje 2! *potrudila sam se; vrijedno čitanja :D

---

recenzija bez spoilera. nema straha za vas koji još niste bacili od sunca potamnjele šape na knjigu. jer to ni nije recenzija; više najava i obavještavanje u vezi nadolazeće knjige i filma.


teško mi je naći pravi način kako početi jer se čvrsto vežem za knjige koje baš onako čitam iz gušta. upijam miris nedotaknutih stranica i osjećaj dodira stranica kroz koje sam već jednom (ili nekol'ko puta) bez daha prohujala. nisam mirna ako je font slova premalen ili čudnjikav pa se namrgođeno gnijezdim dok čitam i nervozno mašem nosom lijevo-desno.
suđenje knjige prema koricama je uvijek bila neka vrsta skrivene specijalnosti. smatram da ako je piscu dovoljno stalo do knjige, srce mu neće biti na mjestu ako se ne napravi dobra naslovnica i točka. knjige rastvaraju krila mašte kojom mi upravljamo i odlučujemo koliko ćemo joj se posvetiti tijekom čitanja. stvaramo svoje likove, svoja mjesta radnje, svoje mirise, svoje efekte. a onda naprave film -.- pa kud puklo.


red je da krenem na četvrti (a ujedno i posljednji) nastavak već dobro nam poznate američke spisateljice stephenie meyer.

breaking dawn ili, kako su naši prevoditelji preveli, praskozorje *ne skriva ogorčenost*. prijevod bi, kako smo dsk i ja laički zaključile, uhu ljepše sjeo kao 'svitanje'. ali ostavit ćemo hrvatske umove da žanju što su posijali -.- poster sam ugledala u algoritmu, u kojem će se 29. kolovoza održati svojevrsni breaking dawn party. pa ajde sad svi vi koji želite primjerak knjige na hrvatskom, a uz to i dobru zabavu, brzo u algoritam. također se dijele i majice uz kupljenu knjigu. ako netko ne želi majicu ili poster (ako nabasate na njega kojim slučajem), ja ću cupkati ovdje raširenih ruku i voljno primiti višak *treptrep*. više o partyju/promociji možete saznati na forks forumu. potrebno se registrirati, potvrditi dolazak te kupiti jedan primjerak and you're good to go.


knjiga je podijeljena na tri dijela (iz perspektive bella-jacob-bella po tom redoslijedu).
čitala sam na engleskom, iako vjerujem u hvalevrijedne prevodilačke sposobnosti vladimira cvetkovića severa, još uvijek sam mali skeptik od korica. a i zbog sentimentalne vrijednosti.

kako čitati breaking dawn? pa, definitivno od početka i, po mogućnosti, na engleskom. prije toga je preporučljivo pročitati ranije nastavke :D da ne bi bilo zabune: sumrak (twilight), novi mjesec (new moon) i pomrčinu (eclipse). uz to se oboružajte tišinom, penkalom + malim samoljepljivim papirićima za citate i mekanim jastukom. za svaki slučaj.

radnja kreće kada se u prvoj knjizi prosječna srednjoškolka bella, koja se tek doselila u kišni gradić forks, zaljubljuje u tajanstvenog, dreamy ne-toliko-prosječnog edwarda, člana obitelji cullen. nastaju razni problemi koji bi se trebali razriješiti u četvrtoj knjizi, praskozorju (svitanju!, svitanju!). naime, on je vampir (ali psst!). rezultat je neraskidiva ljubav između belle i edwarda; ona bi umrla za njega, on bi umro za nju. u prvoj knjizi tu je james, ozloglašeni vampir koji došeta do posjeda cullenovih te odluči loviti bellu za rekreaciju. u drugoj knjizi je već malo dramatičnije i više love-wise jer bellin prijatelj jacob otkriva da je vukodlak, a edward se odlučuje žrtvovati odlaskom da bi spasio his loved one. u trećoj, pak, se pojavljuje opasnost vampirice victorie i novorođenih vampira koji ubijaju u okolici forksa tražeći osvetu. ovo je samo površni pregled radi razumijevanja; detaljnije jedino možete ako pročitate :)

još više o svakoj knjizi pojedinačno potražite na wikipediji jer nemam namjeru analizirati i uništiti doživljaj pa da me poslije tuku. dsk i ja ćemo zajedničkim snagama i gigglovima (edward! :D) napisati recenziju sumraka (čitaj: izanalizirati do besvijesti). sumrak na velika platna američkih kina dolazi 21. studenog. našem dobrom starom (s avionsko udobnim sjedalima *reklama*) cinestaru držimo fige da brzo brzo obnovi program pa da pogledamo sumrak što prije. ipak, ne bi mi bile prave blogerske novinarke da ne upadnemo na samu premijeru *digne obrvu*


*posebno za ljubitelje edwarda/serijala :P; na facebooku su otvorene grupe koje bi vas mogle zanimati ;); klik i klik
**u post su redom uvrštene naslovnice cijelog serijala ^^



thora

2005. godine, nakladnička kuća Vuković&Runjić se uključila u svjetski projekt svojom bibliotekom Mitovi. Dakle, ideja se zasniva na tomu da suvremeni pisci pišu o nekom mitu iz svjetskoga kulturnoga nasljeđa na svoj način, ispričaju priču onako kako ju oni zamišljaju. Počevši, te godine objavili su "Kacigu užasa" Viktora Pelevina, "Kratku povijest mita" Karen Armstrong i "Penelopeju" Margaret Atwood. Sljedeće godine uslijedila je stanka, te u sklopu te biblioteke nisu ništa objavili, ali su prošle godine izdali "Težinu" Jeanette Winterson te "Lavlji med" Davida Grossmana. Ove godine, predstavljaju nam dvije nove knjige u biblioteci. Zasada...


Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Kada govorimo o Babi Jagi, svi znamo kako bi to trebala biti vještica kojom plašimo djecu. No, rijetki su oni koji će se sjetiti kako je upravo Baba Jaga dio panslavenske mitologije. U ovoj knjizi, ona je predstavljena više ljudski, stvarnije. Kako je ova knjiga hrvatski doprinos svjetskoj biblioteci Mitovi, Baba Jaga je ovoga puta smještena u Novi Zagreb, dok njena melankolična sjećanja sežu i u Bugarsku, Češku... Dubravka Ugrešić je jedna od najčitanijih i najprevođenijih domaćih književnica.

:: Pročitajte ulomak


Alexander McCall Smith: Angus sanjar

Alexander McCall Smith, koji je u posljednje vrijeme hrvatskoj publici poznat po dogodovštinama Mma Ramotswe u afričkoj Botsvani, ovoga puta se seli u Škotsku, točnije u škotsku mitologiju jer piše o Angusu, keltskom bogu snova. Za razliku od drugih mitskih figura, Angus ne daje pouku niti podučava, već nam rješenja, odgovore i ostvarenja nudi u snovima koje nam sam daje. On je, dakle, Angus sanjar i davatelj snova; on je i eros – personifikacija mladosti i snažne, strastvene ljubavi.

:: Pročitajte ulomak


Nadamo se kako će nas nakladnička kuća i dalje uveseljavati suvremenim pogledima na već suhoparne mitove koji su, iz prepričavanja u prepričavanje, uvijek isti. Ovo je dobrodošla promjena!

Dok su mnogi čitatelji u ovim vrućim danima privrženi laganom ljetnom štivu, naravno da uvijek postoje i oni koji će odabrati klasik za plažu, nešto što će ih držati još neko vrijeme nakon što pročitaju. A ako ste usto i ljubitelj viktorijanske književnosti, Velika očekivanja vam predstavljaju najpoznatiji roman Johna Fowlesa - Žensku francuskog poručnika!

Sarah Woodruff je žena koja u svjetski poznatom engleskom gradiću Lyme Regisu (a kojega je proslavila davno prije Jane Austen), 1867. godine odlazi na obalu mora i sjetno gleda u daljinu. No, mještani ju ne zovu Sarah, već Tragedija, što upućuje na priču o kajanju koju ona u sebi žustro čuva. Također, mještani su joj dali i prostačko ime - Ženska francuskog poručnika - no rijetko tko zna tko je bio taj poručnik i kakve ona grijehe ima s njim. Rijetko tko ju uopće poznaje. I kad se jednoga dana zaručeni Charles Smithson i Ernestina Freeman odluče prošetati obalom, on ostaje zapanjen pojavom žene crvene kose koja sjetno čeka obgrljena crnim ogrtačem i kao da nikoga ne primjećuje u svojoj boli. Tko je ona? Što čeka? Nanose li stanovnici Lymea njoj nepravdu ili je zaslužila svoju bol?

Fowles nije živio u viktorijanskom dobu, on je prilično suvremen pisac (dodajmo tomu činjenicu kako je ovaj roman po prvi puta objavljen 1969. godine, dakle davno nakon što je devetnaesto stoljeće skončalo), no to ne umanjuje njegovu mogućnost prenošenja kako političke, tako i socijalne atmosfere ondašnjeg društva. Ukoliko ste čitali Thomasa Hardyja, lako ćete u glavnim likovima ovoga romana prepoznati karakteristike njegovih, pošto je bio veoma važan utjecaj za nastanak ovoga romana - Tess d'Urberville je poslužila kao model za Sarah, dok je Jude poslužio kao predložak za Charlesa. Cijelim pripovjedanjem, Fowles je dakako prožeo i teoriju evolucije Charlesa Darwina, jasno pokazujući kako prirodni zakoni vrijede i u društvu, dok učinak svojih riječi jasno pojačava poezijom Matthewa Arnolda i Lorda Tennysona. Čak i ime Charles, u ovome je romanu korišteno na više mjesta, kako bi se gotovo renesansiralo viktorijanskog čovjeka, tako ga sveobuhvaćajući u krugove i Darwina i Lyella, ali i Dickensa.

Po ovome romanu je snimljen već 1981. godine i istoimeni film s Meryl Streep i Jeremyjem Ironsom u glavnim ulogama.