I tako odeš na more u uvjerenju da deset dana nećeš vidjeti niti čuti ništa osim šuma mora, loše glazbe i hrpetine ljudi, a kad ono... iznenade te nekakvim tamo Novaljskim trijatrom koji se održava u ljetnom kinu. Nakon prvotnog entuzijazma shvatiš da si većinu programa već propustio jer si (pre)kasno stigao na "hrvatsku Ibizu" (izraz od kojeg ti se okreće želudac). No gle iznenađenja, stigneš još na Veliku zvjerku - predstavu redateljice Slavice Knežević na tekst Rogera Rueffa s Markom Torjancem, Slavkom Juragom i Lukom Dragićem u glavnim ulogama. U svjetlu novonastalih okolnosti se brže bolje odlučiš nenadano kulturno uzdizati. Za par dana nacrtaš se kod ljetnog kina, kupuješ kartu (usprkos tome što ti je do tad splasnuo gore već spomenuti entuzijazam) i očekuješ neku osrednju predstavicu na neudobnim plastičnim stolcima. Dok čekaš ulaz na plakatu čitaš da je to predstava kazališta Planet Art, najizvođenija predstava u Hrvatskoj u posljednje dvije godine i slično te ti se skepsa samo još više produbljuje. Frkčeš nosom.

Dolazi i taj trenutak. Nakon tradicionalne akademske četvrti smještaš se na najbolju moguću poziciju - u sredinu prvog reda i prepuštaš se doživljaju. U prvih deset minuta potpuno mijenjaš mišljenje i dalje gledaš ovješene donje čeljusti. I sviđa ti se, jako ti se sviđa. Naime... Radi se o tri marketinška stručnjaka: iskusnima Philu i Larryu i novajliji Bobu koji u Kanzasu za svoju tvrtku organiziraju poslovni susret na kojem moraju sklopiti posao s velikom zvjerkom - čovjekom koji bi njima i njihovom poduzeću za proizvodnju industrijskih mazivih ulja mogao donijeti ugovor iz snova. Pri tome do izražaja dolazi jaz između Phila i Larrya koji posao marketinškog stručnjaka rade godinama, koji su skupa prošli brda i doline u poslovnom i osobnom životu s jedne strane i Boba s druge strane. Bob je mlad, friško oženjen, odmah je nakon škole počeo raditi u spomenutom poduzeću te se ne libi svima govoriti o svojim pomalo ortodoksnim religijskim načelima. U diskursu koju se među njima razvija otvara se široki spektar životnih pitanja. Je li moguće u korporacijskom svijetu ostati osobom, zadržati ljudskost, ostati iskrenim, a ne postati licemjernim i dvoličnim samo zato jer nam iskrenost zatvara, a prijetvornost otvara vrata? Je li profit jedina stvar kojoj smo spremni podrediti svoje živote? Jesmo li u takvom okrutnim korporacijskom svijetu ipak odgovorni jedni za druge? Je li religija u svom sadašnjem obliku sposobna parirati nesigurnosti doba u kojem živimo i djelujemo? Jesmo li u sveopćem metežu i strci modernog života zaboravili jedni druge slušati?

Iako želiš da predstava traje što je dulje moguće, iako ta dva sata prolijeću kraj tebe u kratkotrajnom prosvjetiteljskom bljesku u kojem uspijevaš shvatiti kakva je umjetnost onda kada je onakva kakva bi i trebala biti - u neraskidivom odnosu s vremenom u kojem nastaje, komad se ipak približi svojem kraju te ti nakon pljeska koji je za tako dobru predstavu mogao biti i veći ne preostaje ništa drugo nego odbauljati kući još danima zadivljeno razmišljajući o onome što si tamo vidio. Na kraju se osjećaš posramljenim jer si na početku sumnjao i očekivao "neku osrednju predstavicu". No sumnja je početak vjerovanja, ne reče li tako Toma Akvinski ili netko njemu sličan?

Dođeš kući s mora, baciš se na istraživanje o kazalištu Planet Art u koje još nisi posjetio, a čega se sada pomalo i stidiš, čitaš o autoru predstave, moraš sve to s nekime podijeliti, pa pišeš post za Velika očekivanja jer moraš reći ljudima da je to nešto što neće požaliti ako pogledaju, da su glumci odlični, da je sam tekst izvrstan, da je scenografija odlična, a ne treba zaboraviti ni režiju Slavice Knežević. I jesam, sad sam vam sve rekla. Kad počne kazališna sezona... na vama je red.

Pozdrav od darksoul!