Večerašnja postaja kazališnih događanja svakako je bio ZeKaeM, gdje smo otišli pogledati predstavu "Veliki Gatsby", prema glasovitom romanu Francisa Scotta Fitzgeralda. Vidjevši kako je redatelj upravo Ivica Buljan, kako je glazbu radio Arsen Dedić i kako je za koreografiju zaslužan Nicolas Quesnoit, znali smo kako idemo na mjesto vrhunske zabave i plesa, kao i rječitih dijaloga koji bi ispunjali pozornicu, ma koliko velika ona bila.

Priča započinje kada se mladi čovjek imenom Nick Carraway doseli u East End, bogataško naselje gdje se jedino njegova skromna kuća ističe među bogataškim dvorima, kojima mogu konkurirati jedino oni na West Endu. Smještena u dvadesete godine prošlog stoljeća, radnja je obilježena karakterističnim posljeratnim motivima SAD-a. Prvi Nickov susjed je tajanstveni gospodin Gatsby, koji organizira zabave u svojem dvorištu, iako Nick na te zabave nikada ne zalazi. Jednom prilikom, posjetivši svoju sestričnu Daisy i njenog supruga Toma Buchanana, on upoznaje veličanstvenu igračicu golfa Jordan Baker, ali i saznaje zapanjujuću činjenicu: Daisy poznaje Gatsbyja, iako na njegovim zabavama nikada nije bila.


Predstava sama po sebi je dobro osmišljena, i veoma mi se svidjelo to što uistinu prati roman do u tančine. Prateći mimike i geste glumaca, lagano i skladno možete povezati viđeno s atmosferom i osjećajima koji prevladavaju u pisanom djelu koje ste možda jednom držali u rukama. Čak je i glazba u mnogočemu pridonijela doživljavanju vremena u koje je predstava smještena, dok je scenografija uspjela obuhvatiti i Nickovu kuću, i Gatsbyjev vrt, auto, te kuću Buchananovih i kuću Wilsonovih, a također se nije trebala mijenjati tijekom cjelokupne predstave, čak niti za vrijeme stanke. Kada vidite veliki crveni oldtajmerski kabriolet, znate kako će vas, ako ništa, barem pogled na auto držati prikovanoga za stolac.

Od glumaca, novo lice je Borko Perić koji nije mogao bolje odlumiti Nicka. Jaya Gatsbyja glumi Filip Nola (također viđen u predstavi "U očekivanju Godota"), dok se pojavljuju imena poput Nataše Dorčić u ulozi Daisy, Petar Ćiritović (iz serije "Obični ljudi") u ulozi Toma te Dora Polić u ulozi Jordan Baker. Također tu su i Ksenija Marinković, Maro Martinović, Sreten Mokrović, Pjer Meničanin, Barbara Prpić, Urša Raukar, Edvin Liverić, Suzana Nikolić, Danijel Ljuboja, Nađa Perišić-Nola, Kristijan Ugrina, Damir Martinović i Marta Bošnjak - tko bi rekao da postoji mogućnost tolikih uloga u ovom malenom djelu velikoga imena!


I na kraju, ne mogu odlučiti što mi se više svidjelo, roman ili predstava, jer jedno drugo skladno upotpunjuju i nezamislivi su razdvojeni. Fitzgerald je jedna od onih osoba koje u malo riječi uspijevaju opisati čudesa, i tako nehotično inspirirati druge da obrađuju to isto iz godine u godinu. Dvije ekranizacije, i niz predstava, ovo djelo su učinili nenadmašnim klasikom, iako knjiga sama po sebi u početku nije imala prevelik uspjeh.

;-) Boris

Nakon duge kontemplacije na temu kojim romanom krstiti početak svog pisanja za Velika očekivanja, odlučih se za Sramotu J. M. Coetzeeja iz razloga što je to roman kojem se neprekidno vraćam, a da ni sama ne znam zašto, a vidim i da do ovog trenutka nitko o njemu njie pisao.
Radnja je smještena u Cape Town, nakon pada apartheida. Glavni lik je fakultetski profesor David Lurie koji zbog afere sa studenticom daje otkaz te odlučuje na neko vrijeme posjetiti svoju kćer Lucy koja vodi malo imanje izvan grada. Tamo David i Lucy postaju žrtve okrutnog nasilja skupine crnaca koje će njihove živote gurnuti u nezamislivom smjeru.
Iako o djelu ne bi trebalo govoriti kroz njegova autora, ipak nekoliko riječi o J. M. Coetzeeju: punim imenom John Maxwell Coetzee, Južnoafrikanac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ekscentrik.
Naime, Coetzee inzistira da ga se zove inicijalima J. M., a ne punim imenom, živi u osami, izbjegava publicitet, nije se pojavio ni na jednoj od dvije dodjele nagrada Booker (a jedina je osoba u povijesti koja je tu nagradu osvojila dvaput). Pišem ovo zato jer je njegova proza neobična kao i on.
Znate ono kad neki roman dirne u neku unutarnju žicu u vama i ne da vam da ga zaboravite, niti da prestanete o njemu razmišljati, niti da ga prestanete pokušavati shvatiti sve dok se ta žica ne smiri. U mom slučaju mnogo je vremena prošlo od prvog čitanja i ta žica u meni još titra. Ovaj roman ima moć u potpunosti zarobiti čitatelja u svoj svijet. Nije čovjek bez vraga dobio Nobela (makar je vidljiva sklonost odbora autorima iz JAR-a i post-apartheidovskoj tematici, kao u Coetzeeovom i slučaju Nadine Gordimer).
Eto, to je sve od mene... zasad.

Pozdrav od darksoul.

Sjećate li se ovog posta? Mjesto koje ispunjava želje je svakako Algoritam, jer upravo oni su stanovitu autoricu doveli u Hrvatsku kako bi promovirala svoju knjigu, i to u hrvatskom prijevodu. Dakle, radi se o sljedećem:


U sedam sati navečer, Lugh, darksoul i ja smo se našli u samom središtu Zagreba kako bismo najprije otišli u knjižaru pokupovati hrvatska izdanja knjige, a zatim smo se zaputili u Restoran Kluba hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića 7. Nakon što smo našli prigodna mjesta u četvrtom redu, sva značajna lica Algoritma (glavni urednik Neven Antičević, urednica Tamara Perišić, prevoditeljica knjige Božica Jakovlev) i iščekivana spisateljica (naravno, Diane Setterfield) su se sjeli za glavni stol i s nekoliko primjeraka knjige započeli promociju. Iako mi se ne sviđa to koliko je promocija bila sama po sebi dugačka (primijetili smo čak i nekoliko penzionera koji su zaspali iza nas), mislim kako je veoma kvalitetno i pažljivo održana. Jer ljudi koji su pročitali knjigu, naučili su nešto novo, dok su drugi imali gotovo sličan doživljaj, a da im pritom radnja nije otkrivena. Nastanak ove knjige čudesne psihologije likova, autorica je opisala ovako:

Ako ste možda upoznati s djelima Patricije Highsmith, pogotovo nastavaka o gospodinu Ripleyu, možda ste primijetili kako oni ne završavaju klasično. I uvijek sam se nadala kako ću naići na objašnjiv završetak cijele priče, no autorica je umrla. Zapravo, htjela sam da Ripley umre, htjela sam vidjeti bi li otkrio svoju tajnu svijetu. Jer ljudi žele za života da drugi znaju tko su bili, ne žele proći neopaženi, i nekako mi nije bilo vjerojatno da bi Ripley umro a da nitko ne zna za njegov dvostruki život. I onda sam pomislila: "Hej, pa to je moja priča!"


I tako je nastao ovaj gotički, ali svevremenski roman. Utjecaj književnosti na njeno pisanje je opisala na sljedeći način:

Od svih viktorijanskih autora, najviše je na mene utjecao Wilkie Collins. Sjećam se kako je moja sestra jednom posudila njegovu "Ženu u bijelom" i tada sam ja tu knjigu također pročitala. Bio je petak, a mislim kako je najgore od svega gledati nekoga kako čita knjigu koju želiš pročitati.

Osim te, Diane Setterfield je kroz cijelu večer imala duhovite primjedbe na svoje pisanje. Rekla je kako se ne boji kletve drugog romana (koji najčešće ne može ponoviti uspjeh prvoga), na što joj je gospodin Antičević odgovorio kako bi mogla započeti pisati odmah treći. :-D Osim toga, rekla je da joj držimo palčeve u prosincu, kada zna kako će sjesti pred svoje računalo i neće znati otkuda krenuti te biti u strahu od neuspjeha, jer boji se kako joj ideje neće na jednaki način padati na pamet kao što su u slučaju Trinaeste priče.

Imala sam zaista mnogo trenutaka savršenih ideja. I uvijek bih nosila jednu malenu bilježnicu sa sobom te ih zapisivala. No, znam kako će u prosincu većina tih ideja jednostavno ostati samo ideje. Isto tako, kada krenem pisati, mogu pisati u ponedjeljak i diviti se napisanom, u utorak i hvaliti napisano, a onda bi došla srijeda i pobrisala bih većinu toga što sam napisala jer to ne bih više smatrala jednako dobrim kakvo je bilo protekla dva dana. Brisala sam po cijele odlomke - "ne, to tako neće ići" - brisala likove - "molim? ne, ovo izbacujem!" - i tri godine takvog rada trebale su mi kako bih zaključila jedno: nikada ne pisati srijedom!


Cijela večer protekla je savršeno. Kasnije smo nas troje ostali na zakuski s ljudima iz Algoritma i spisateljicom. Također sam saznao nekoliko novih stvari od gospodina Antičevića, a to je da imaju u planu objaviti tri prevedene knjige Joanne Harris veoma skoro (dvije posljednje - s time da mi se nikako ne sviđa naslov Cipele kao bombon - i Poskočice i doskočice), zatim kako će objaviti Staklene knjige gutača snova G. W. Dahlquista, te kako će ulaz na Interliber koštati samo 5 kuna, dok povećanje cijene štanda neće utjecati na količinu popusta koji će Algoritam nuditi na svom.

Nakon cijele večeri provedene s Diane Setterfield u ugodnom čavrljanju, te glavnim licima Algoritma, još uvijek doživljaji ne prolaze. A nakon svega, ostaju fotografije nas troje s njom, nasmiješenih lica, nimalo svjesnih vremena koje je prošlo i u želji da večer traje još dulje.

A čini se kako su Velika očekivanja dobila još jednu suradnicu...

;-) Boris

________
Fotografije: Obje je fotografije snimio Lugh. Na prvoj su Neven Antičević i Diane Setterfield, dok druga uključuje i prevoditeljicu Božicu Jakovlev.

Negdje pri polovici našeg nedjeljnog izleta po središnjoj Istri tata se sjetio da se u Buzetu održava godišnji sajam zvan Subotina. Naša nevoljkost prema silnom hodanju i nečemu što smo smatrali nepotrebnim zaustavljanjem ubrzo se pretvorila u silno oduševljenje kad smo se popeli na uzvisinu gdje se smjestio povijesni centar grada. Već na ulazu dočekale su nas djevojke koje izgledom smjesta prizivaju 19. stoljeće: raskošne haljine, nakovrčana kosa i ljupki osmijesi dobrodošlice. Fotoaparati su naglo poletjeli iz svojih torbica ;)




S obzirom da je buzetski sajam već uvriježen jer se održava godinama, organizacija je bila fenomenalna- atrakcije su bile odlično raspoređene po cijelom starom gradu. I mladi i stari žitelji bili su odjeveni u povijesne nošnje, i to iz različitih vremenskih razdoblja pa smo nakon nekog vremena zaboravili da smo u 2007. godini i počeli guštati u šarenom kaosu. Naravno, kao prava mlada žemska sam rijetke trenutke dosade kratila određivanjem koji su dečki najzgodniji. Prvotni dojam da su najšarmantniji ušminkani dendiji i fina gospoda, izblijedio je kad smo ugledali pojedince koji kao da su ispali iz razdoblja između dva rata: isprane hlače, bijele košulje i naherene kapice ;) samo sam čekala da netko izvuče palicu za bejzbol, ali umjesto toga dečki su pokupili plosnato kamenje s poda i zaigrali igru na pljočke, sličnu onoj kamena-s-ramena.




Šetnja po uskim ulicama oživljavala je povijest: kovači, bačvari i pletači košara su marljivo radili, na svakom kutku svirao je neki sastav, lončari su izrađivali glineno posuđe, puhaču stakla su pod prstima nastajala prozirna čuda, žandari su lovili odbjegle okovane zatvorenike, iz stare pekare širio se fantastičan miris domaćeg kruha, a gospodične u haljinama su jednom rukom držale svoje udvarače a drugom mobitel. Pretpostavljam da u 1890. to nije bio često viđen prizor. ;P Imate viška vremena? Sjednite u frizeraj, gdje su ljubazne gospođe uređivale djevojkama kosu u stilu 20tih i 30tih godina dvadesetog stoljeća. Želite ponijeti kući nešto trajno? Posjetite fotografski studio, gdje će vas slikati pravim starinskim aparatom i na mjestu vam izraditi sliku. Malo će varati, pa će izgledati kao da je požutjela od godina ;)




Ako bi vam kojim slučajem i dosadilo isprobavanje domaćeg sira ili razgledavanje djela vještih obrtnika, nudile su se nebrojene mogućnosti zabave: mogli ste skočiti na predstavu pučkog teatra, gledati mađioničarske trikove, prisustvovati koncertu starinske muzike ili se uputiti u palaču Bigatto, odnosno Zavičajni muzej. Osobno sam pogledala samo djelić svega navedenog jer nažalost nismo imali vremena za cijeli repertoar, ali sam uspjela razgledati cijeli muzej i oduševila se zbirkom antiknog brončanog alata, staklenih posudica iz 1. stoljeća (!), glinenog posuđa iz radionice lončara rimskih konzula i starih kamenih spomenika. Sve je, naravno, pronađeno na prostoru Piquentuma (antički naziv za Buzet) i okolice.




Posebno mi je drago što je sve zajedno organizirano prilično profesionalno, pa je svaki posjetitelj mogao otići s dojmom da je prisustvovao složenoj kazališnoj predstavi ili bolje, kao da je zakoračio u vremenski stroj. Nigdje nije bilo štandova s jeftinom robom kakve se zna naći na lokalnim sajmovima, niti je itko prodavao išta sumnjive kvalitete. Hrana je bila domaća, zabava odlična, a svirači su stvarno znali svoj posao ;)




Ovo je samo djelić svega što bi se o Subotini moglo napisati, ali moram se zaustaviti u nekom trenutku. Ovaj put bih spomenula još samo nekoliko stvari: Đornal od Subotine, odnosno lokalne novine koje je Buzet prvi put izdao za ovu priliku, ispunjen je kvalitetnim člancima o starim zanatima i najbolji je pokazatelj ljubavi Buzećana prema svojoj povijesti i nevjerojatnoj količini dobre volje da toj povijesti udahnu život. Potom đardin, odnosno prostor na kojem su se održavale dječje kreativne radionice i natjecanje u skakanju u vreći i sličnim sportovima. Tu moram iskazati divljenje vrsnim animatorima koji su, oboružani strpljenjem i entuzijazmom, satima hopsali, skvičali i bodrili djecu. :)




I za kraj, prvi kat muzeja, gdje se nalazi mladi notajo, pisar koji će vam za nekoliko kuna ispisati pravi starinski dokument. Možete birati između vjenčanog lista, osobne iskaznice, vozačke dozvole, vojničke knjižice i kunfirme (potvrde) da ste bili na sajmu. Mi smo odabrali ovo posljednje, pa sam sad ponosna vlasnica simpatične uspomene na kojoj piše da sam platila entrata na samanj u Storen grode i moren špašižat pu njihoven lepen meste. ;) E kad je tomu tako, vratit ćemo se mi i druge godine po novu kunfirmu jer su nam od Subotine ostala samo lijepa sjećanja.



DsK

S vremenom se uvriježilo mišljenje da film u kojem glumi Anthony Hopkins ne može biti loš. Istina? Naravno. Slom je fantastičan triler o Tedu Crawfordu, bogatom inženjeru koji hladnokrvno ubije svoju ženu nakon što se uvjeri da ga je varala s mladim detektivom. Zvuči kao zaplet nekog trećerazrednog ljubavno-krimi romana, ali priča je u osnovi izvrsna. Problem nastaje kad se Crawford odluči sam braniti na sudu i time umalo uništi karijeru obećavajućeg mlađahnog tužitelja Willyja Beachuma (Ryan Gosling, poznat vam iz filma Zima za dvoje). Willy, naviknut na briljiranje u sudnici, isprva doživljava neuspjeh kao napad na vlastiti mu ego, ali nakon nekog vremena situacija postaje ozbiljnija i shvaća da su pravda i određeni moralni standardi važniji od dobre plaće i ureda s pogledom na cijeli grad...


Ovo je film koji će vas privući zbog glumačkih imena (jedan veteran, jedna zvijezda u usponu i jedna koju posvuda spominju samo kao djevojku koja je spavala s agentom 007), ali ga od srca preporučam zbog napete radnje i fenomenalnih dijaloga. Istina, sam je kraj pomalo predvidljiv, ali vam neće biti žao. Moram dodati i da Crawford izaziva određene asocijacije- njegova staloženost, samouvjerenost i ledena inteligencija neizbježno podsjećaju na Hannibala. Dobro, Hopkins je ključan element, ali ukoliko pogledate film bit će vam jasno na što mislim. Sve kritike iznose sličan zaključak: hladnokrvna osveta zamijenila je kanibalizam, osnova je ostala ista. Ne znam je li stvar u bogatom glumačkom talentu ili o činjenici da očito ne možeš pobjeći od lika po kojem su te mase upamtile, ali kako rekoh- neizbježno je. Nemojte da vas to odbije od filma jer nije svojevrstan Hannibalov spin-off već mnogo, mnogo više.


U jednom je romanu Patricia Highsmith napisala Nema savršenog ubojstva. Njegovo je izmišljanje samo društvena igra. Trk u kino i na primjeru ovog filma provjerite je li imala pravo. A onda mi javite dojmove. ;)



DsK

Za ovu knjigu nisam htio napisati recenziju dok ne pogledam film, koji sam si nekoliko dana nakon što sam ju pročitao nabavio. Tako da će ovo biti recenzija i knjige i filma. Pisac je Niccoló Ammaniti, a djelo Ja se ne bojim. Knjiga se ne čita dugo, gotovo da u nešto više vremena nego što sam gledao film, pročitao sam i knjigu. Iako u veoma rijetkim opisima, Ammaniti je uspio prikazati sredinu točno onakvom kakvom ju je i film prikazao. Uspio je talijanske seoske krajolike unutrašnjosti pretočiti u maštu čitatelja jednakom snagom. Ili je to možda AGM-ova naslovnica (desno) djelovala na mene?
Početak priče je gotovo savršen – maleno mjestašce, usred žitnih polja, ljeto, skupina djece na biciklima,... A onda odjednom jedno od njih Michele Amitrano, pronađe tijelo dječaka u rupi iskopanoj u blizini jedne oronule i stare kuće. Sljedeći put kad skupi hrabrosti, ide ponovno do te stare kuće, i polagano shvaća – dječak je još uvijek živ!

Uglavnom, sviđa mi se način na koji je radnja sročena; ovdje nema suvišnih likova, mjestašce u kojem se radnja odvija toliko je maleno, da ubacivanje viška i nije moguće. Film objašnjava knjigu, jer ono što (zbog brzine kojom se radnja odvija) u knjizi nije baš shvatljivo, film je prikazao. Vjerujem kako se radi o sedamdesetim godinama, negdje, jer odrasli likovi imaju velike i zaobljene sunčane naočale, i košulje u trapericama, kosu zalizanu u stranu, ili pak frizuru Toma Jonesa. Možda je to jedan prigodan prikaz autorova djetinjstva; od mjesta radnje, preko vremena radnje, do seoskog okruženja i tema prijateljstva, solidarnosti, pomaganja, ljubavi prema roditeljima unatoč njihovoj pokvarenosti te nezamjenjivosti onog osjećaja sreće koji govori da si svijetu koristan.

Jedino što mi malo u filmu smeta, je veoma loša gluma Mattije di Pierroa koji je odigrao ulogu Filippoa, ali to je sasvim dobro prikriveno gotovo savršenom glumom Giuseppea Christiana koji je glumio Michelea. Još su mi odlični mali glumci koji su odigrali uloge Barbare, Marije i Salvatorea, a to su, redom, Adriana Conserva, Giulia Matturro i Stefano Biase. Ove odrasle glumce neću previše spominjati, osim da su to bili Aitana Sánchez-Gijón, Dino Abbrescia, Giorgio Careccia, Riccardo Zinna i, posebno pohvaljen, Diego Abatantuono, iako ja ni za koga od njih nisam čuo prije negoli sam pogledao film.

Glazba je odlična. Cijelim filmom protežu se zvuci gudačkog kvarteta savršeno uklopljeni u podlogu koju opisuju. Skladatelj koji je za to zaslužan je Ezio Bosso. Mislim kako ovaj film ne bi bio to što jest, bez njegovog nimalo skromnog doprinosa. Primjećuje se ogroman trud uložen u glazbu, što završava ugodom tijekom gledanja filma.

Scenarij je napisala Francesca Marciano, a film je režirao Gabriele Salvatores, i tako je zaista pridonio svojoj karijeri režisera. Samo ne razumijem kako ovaj film nije nikada postao popularniji.

Savršeno za pogledati usred stranog grada, kad vam se brat navečer još uvijek ne želi probuditi iz poslijepodnevnog sna, a vi umirete od dosade jer nigdje ne idete. He he...

;-) Boris