Marketing
Žitna polja i riječju i slikom
Za ovu knjigu nisam htio napisati recenziju dok ne pogledam film, koji sam si nekoliko dana nakon što sam ju pročitao nabavio. Tako da će ovo biti recenzija i knjige i filma. Pisac je Niccoló Ammaniti, a djelo Ja se ne bojim. Knjiga se ne čita dugo, gotovo da u nešto više vremena nego što sam gledao film, pročitao sam i knjigu. Iako u veoma rijetkim opisima, Ammaniti je uspio prikazati sredinu točno onakvom kakvom ju je i film prikazao. Uspio je talijanske seoske krajolike unutrašnjosti pretočiti u maštu čitatelja jednakom snagom. Ili je to možda AGM-ova naslovnica (desno) djelovala na mene?
Početak priče je gotovo savršen – maleno mjestašce, usred žitnih polja, ljeto, skupina djece na biciklima,... A onda odjednom jedno od njih Michele Amitrano, pronađe tijelo dječaka u rupi iskopanoj u blizini jedne oronule i stare kuće. Sljedeći put kad skupi hrabrosti, ide ponovno do te stare kuće, i polagano shvaća – dječak je još uvijek živ!
Uglavnom, sviđa mi se način na koji je radnja sročena; ovdje nema suvišnih likova, mjestašce u kojem se radnja odvija toliko je maleno, da ubacivanje viška i nije moguće. Film objašnjava knjigu, jer ono što (zbog brzine kojom se radnja odvija) u knjizi nije baš shvatljivo, film je prikazao. Vjerujem kako se radi o sedamdesetim godinama, negdje, jer odrasli likovi imaju velike i zaobljene sunčane naočale, i košulje u trapericama, kosu zalizanu u stranu, ili pak frizuru Toma Jonesa. Možda je to jedan prigodan prikaz autorova djetinjstva; od mjesta radnje, preko vremena radnje, do seoskog okruženja i tema prijateljstva, solidarnosti, pomaganja, ljubavi prema roditeljima unatoč njihovoj pokvarenosti te nezamjenjivosti onog osjećaja sreće koji govori da si svijetu koristan.
Jedino što mi malo u filmu smeta, je veoma loša gluma Mattije di Pierroa koji je odigrao ulogu Filippoa, ali to je sasvim dobro prikriveno gotovo savršenom glumom Giuseppea Christiana koji je glumio Michelea. Još su mi odlični mali glumci koji su odigrali uloge Barbare, Marije i Salvatorea, a to su, redom, Adriana Conserva, Giulia Matturro i Stefano Biase. Ove odrasle glumce neću previše spominjati, osim da su to bili Aitana Sánchez-Gijón, Dino Abbrescia, Giorgio Careccia, Riccardo Zinna i, posebno pohvaljen, Diego Abatantuono, iako ja ni za koga od njih nisam čuo prije negoli sam pogledao film.
Glazba je odlična. Cijelim filmom protežu se zvuci gudačkog kvarteta savršeno uklopljeni u podlogu koju opisuju. Skladatelj koji je za to zaslužan je Ezio Bosso. Mislim kako ovaj film ne bi bio to što jest, bez njegovog nimalo skromnog doprinosa. Primjećuje se ogroman trud uložen u glazbu, što završava ugodom tijekom gledanja filma.
Scenarij je napisala Francesca Marciano, a film je režirao Gabriele Salvatores, i tako je zaista pridonio svojoj karijeri režisera. Samo ne razumijem kako ovaj film nije nikada postao popularniji.
Savršeno za pogledati usred stranog grada, kad vam se brat navečer još uvijek ne želi probuditi iz poslijepodnevnog sna, a vi umirete od dosade jer nigdje ne idete. He he...
;-) Boris
Post je objavljen 01.09.2007. u 03:14 sati.