Nakon duge kontemplacije na temu kojim romanom krstiti početak svog pisanja za Velika očekivanja, odlučih se za Sramotu J. M. Coetzeeja iz razloga što je to roman kojem se neprekidno vraćam, a da ni sama ne znam zašto, a vidim i da do ovog trenutka nitko o njemu njie pisao.
Radnja je smještena u Cape Town, nakon pada apartheida. Glavni lik je fakultetski profesor David Lurie koji zbog afere sa studenticom daje otkaz te odlučuje na neko vrijeme posjetiti svoju kćer Lucy koja vodi malo imanje izvan grada. Tamo David i Lucy postaju žrtve okrutnog nasilja skupine crnaca koje će njihove živote gurnuti u nezamislivom smjeru.
Iako o djelu ne bi trebalo govoriti kroz njegova autora, ipak nekoliko riječi o J. M. Coetzeeju: punim imenom John Maxwell Coetzee, Južnoafrikanac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ekscentrik.
Naime, Coetzee inzistira da ga se zove inicijalima J. M., a ne punim imenom, živi u osami, izbjegava publicitet, nije se pojavio ni na jednoj od dvije dodjele nagrada Booker (a jedina je osoba u povijesti koja je tu nagradu osvojila dvaput). Pišem ovo zato jer je njegova proza neobična kao i on.
Znate ono kad neki roman dirne u neku unutarnju žicu u vama i ne da vam da ga zaboravite, niti da prestanete o njemu razmišljati, niti da ga prestanete pokušavati shvatiti sve dok se ta žica ne smiri. U mom slučaju mnogo je vremena prošlo od prvog čitanja i ta žica u meni još titra. Ovaj roman ima moć u potpunosti zarobiti čitatelja u svoj svijet. Nije čovjek bez vraga dobio Nobela (makar je vidljiva sklonost odbora autorima iz JAR-a i post-apartheidovskoj tematici, kao u Coetzeeovom i slučaju Nadine Gordimer).
Eto, to je sve od mene... zasad.
Pozdrav od darksoul.
Post je objavljen 26.09.2007. u 10:37 sati.