Naš život je jedna beskonačna plovidba nepreglednim morem. Mnogim ljudima cilj plovidbe jest kopno, neko sigurno mjesto, ali meni to nije cilj... Ne razumijem zašto bih se po cijele dane nadala da ću ugledati kopno, kada propuštam nešto nezaboravno? Moj cilj jest sama plovidba; ta posebna, jedinstvena plovidba koja svakog trenutka nešto donose, ponekad tugu, a ponekad radost...
Takva je moja plovidba. Svaka je posebna na svoj način. Moja nada je zlatna ptica sunca koju ću ugledati nakon mnogo oluja, nakon dugotrajnih sivih oblaka. Nije li ljepota samo jedan pogled na prekrasnu pticu nade koja me čeka na kraju... Naravno, čekat će me i onda...
Ovu fotografiju obožavam jer prikazuje moju vrpcu života. Nešto čarobno, zar ne? Putovala sam dok su se oluje miješale u morskoj utrobi, putovala sam dok su bjesni valovi zapljuskivali moj brod... No, imala sam snage i hrabrosti čak onda kada bih se gušila u moru. Netko bi mi pružio ruku mira i spasenja, Netko tko me voli. Evo, kraj je i ove godine. Kako je smo brzo prošlo? Što sam ja sve učinila u ovom vremenu, jesam li pružala dovoljno Ljubavi, jesam li ja nekom pružila ruku prijateljstva i topline...? Prisjećam se predivnih trenutaka kada bi mi vjetar kosom prohujao, kada bih zatvorila oči i odlutala neimenim prostranstvima, kada bih... Možda sam rođena da volim život, ljude, more, prirodu, možda je to moja misija. Znate, svatko ima svoju misiju. No, pitam se jesam li ja ispunila misiju u ovoj godini? Jesam li dovoljno Duša utješila i podarila im mir? Ne znam. Ali, moje srce je mirno, moje srce je ispunjeno jer znam da je voljeti nešto najljepše na cijelom svijetu. Što mi drugo treba?
Godina za godinom prolaze ostavljajući vječan trag na meni. Bješe tragova boli i tuge, no prevladali su oni tragovi Ljubavi, sreće i zadovoljstva. Ovo je možda moja ispovijed Vama. Ne želim poput strvinara prekopati po utobi sjećanja. Ne, ne želim to. Ne želim se više sjećati onih davnih, zaboravljenih trenutaka.
I sada dok ovo pišem osjećam nešto posebno. Ispunjena sam čarolijom jer znam da imam zašto pisati. Osjećam da sam ispunila sve misije u ovom vremenu. Moj let je slobodan. Mogu letjeti zauvijek! Želim preletjeti sva mora ovoga života i uživati voleći svako biće ovoga svijeta. Zato, bez straha idem ususret novom moru, novoj pustolovini moga života...

DRAGI MOJI VELIKI I MALI...

Evo, pred nama je neko novo, neotkriveno more. Želim Vam čarobno putovanje ispunjeno Ljubalju.
Pružite nekom ruku mira i spasenja, širite Ljubav kuda god išli, upoznajte predivne Duše, neka svi tužni trenutci ostanu iza Vas, zaboravite sve nebitne... Jer samo se jednom živi!

Dragi moji, sretna Vam Nova godina! Želim da bude jedinstvena u svom posebnom ruhu samo za svakog od Vas...

Ja ne znam tko si ti? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela o gradova-

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrtujak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš na trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.


Na vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi druže...Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

Gustav Krklec

˝ŽIVOT JE SJENA, A SJENA JE CRNA...˝




Večeras Vam ostavljam samo jednu rečenicu... Jednu jedinstvenu, posebnu...
Odlazim na putovanje u Noć Nespavanja kada ću pokušati naći odgovore na ovo...

Laku noć...


Ovu misao večeras pročitah na blogu Dr. Marula. Molim Marula da mi oprosti što sam je stavila u svoj post.

Dan nesretni, blijedi dan se pomalja
s mirisom hladnim i ubojnim, sa svojim snagama u sivom,
bez praporca, lijući zoru kap po kap na sve strane:
to je brodolom u praznini, s obzorjem plača.

Pošto je od tolikih mjesta pobjegla vlažna i šutljiva sjena,
od tolikih praznih mudrijanja, od tolikih predjela zemaljskih
gdje je morala zaposjesti sve do obrisa korijenja,
od tolikog oštrog oblika koji se branio.

Ja plačem posred osvojenoga, u pomutnji,
u okusu koji raste, prislanjajući uho
na čisto kolanje, na povećavanje,
prepuštajući bez cilja korake onom što dolazi,
onom što se rađa, odjeveno u lance i karanfile,
sanjam noseći svoje moralne znakove.

Ništa nije ni prenaglo ni veselo, ni ponosna oblika,
sve se u postanku pokazuje kako očito bijedno,
svjetlost zemlje izlazi ispod njenih vjeđa,
ne kao glas zvona, nego kao suza:
tkanina dana, njegovo slabašno platno
služi za povoj bolesnika, za mahanje
na rastanku, iza odsutnosti:
to je boja, koja želi jedino zamijeniti,
pokriti, progutati, pobijediti, stvarati rastojanja.

Evo me sama među nepovezanim tvarima,
kiša pada po meni i pričinja mi se,
pričinja mi se u svom bunilu osamljena na mrtvom svijetu,
kao da je nešto odbija dok pada
i kao da nema čvrstog oblika.

Pablo Neruda

Život nam se odvija kao vrpca sa
zagonetnim slovima:
što se dalje odvija, to više zaboravljamo
što je pisalo prije.
A jednoga dana kad se najmanje nadamo,
vrpci je kraj.
Bože, daj nam snage da ispunimo svoje

vrijeme.
Što će nam mudrost da odgonetamo sve,
kad mi nismo sposobni za to? Tajne su gradili
vjekovi, a naše je vrijeme tek nekoliko godina.
Uzalud nam trud da dopremo do zvijezda i
zavirimo u svjetlost našeg sunca. Ali dalje
nas od zvijezda i više od sunca podiže jedna
ponizna misao Tebi.
Uzalud nam trud da siđemo u zemlju, do
nakraj njene dubine. Ali srcem sići u srce
bližnjega, dublje je, teže i sretnije.
Stoga nam; Gospodine, samo srca daj
i mi smo ispunili svoje vrijeme.

Sida Košutić


Ovo je noć namijenjena molitvi za Vas.
Molit ću se za svaku Vašu riječ,
svaki Vaš trag ljubavi i prijateljstva u nepoznatom vremenu.
Ovo je noć u kojoj ću tiho pjevati Božićne pjesme
misleći na svako biće ovoga svijeta.
Ovo je sveta noć.
Ovo je noć u kojoj će zavijetliti svako srce ljubavi i mira.
Ovo je noć u kojoj Vas svih ljubim...
Ovo je noć beskrajne sreće koju poklanjam svakoj duši ovoga prostranstva.

Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.



"Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?" reče Bog.



"Ako imaš vremena", rekoh.



Bog se nasmiješi.

"Moje je vrijeme vječnost.
Što si me kanio pitati?"



"Što te najviše iznenađuje kod ljudi?"



Bog odgovori:



"Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure da odrastu,
a potom bi željeli ponovo biti djeca.

Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.

Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.

Što žive kao da nikada ne će umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli."



Bog me primi za ruku
Ostadosmo na trenutak u tišini.



Tada upitah:

"Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?"



Osmjehujući se, Bog odgovori:



"Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.

Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.

Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima...

Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.

Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći niti pokazati.

Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.

Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjet je različito.

Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...
a ipak ih voli.

Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati."


Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada ne će zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.


Mislim na tebe

Ove noći postadoše Noći Molitve
u kojima moja duša polako...
Danas čuh glas Prijatelja,
moje srce počne polako jecati, a
suza zatitra u oku...
Polako šetam punim ulicama
moga grada. Svi se vesele Božiću...
I ja. Ali tiho, neprimjetno u ovoj gomili.
A zašto?
Iščekujem dan sutrašnji u kojem
ću možda otkriti nove staze moga života.
Možda sretne, možda tužne...
A što ću?
Dok prosinac polako hodi ovim danima,
ja tiho jecam. To nitko ne zna.
Boli me jer Netko postaše Zli Čarobnjak
koji ne želi razumjeti radost pahulja života zime..
Znam, sve se događa s nekim razlogom
pa tako i ovo. Ovo je opomena bezimena
sljedećim treutcima...
Koji će možda neviđeno poći kraj mene
zavodeći me svojom tugom il' radošću...

Čovjek jednom prošaputa Bogu: Bože, reci mi nešto.˝
U tom trenutku ptica zapjeva.... Ali čovjek to nije čuo.
Stoga čovjek uzviknu: ˝Bože, reci mi nešto!˝
I grmljavina se prolomi nebom... Ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se čovjek oko sebe i reče: ˝Bože, dopusti mi da te vidim.˝
Sjajna zvijezda zasja... Ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: ˝Bože, pokaži mi čudo!˝
I život se rodi... Ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran poviče: ˝Samo me dotakni i znat ću da si tu!˝
Zbog toga Bog spusti ruku i dotakne čovjeka... Ali on samo otrese leptira i nastavi.
I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas; u roditeljima, pijesku, vjetru...


Ova pričica je samo jedna tužna istina. Čovjek sebe ne prepoznaje, već hrli samo materijalizmu i novcu. Kamo ovo sve ide? Jednostavno, k propasti. Čovjek je u svom bunilu zaboravio na one najjednostavnije stvari. Totalno ih je zanemario jer su one, navodno, nevažne. Ne možemo tražiti Boga u novcu, skupocjenim darovima. Uzalud ćemo Ga tu tražiti. Trebamo se zaustaviti i dobro zaviriti duboko u sebe pitajući se: ˝Što je nama u životu najvažnije? Za što živimo?˝
Sigurna sam da mnogi ne će znati odgovor na ovo pitanje. Ostat će iznenađeni i zaprepašteni. Jeste li vi slučajno među takvim ljudima? Ma dajte, do čega je čovjeka dovela njegova želja za modernizacijom i novcem. Do uništenja!! Ali, to ne želimo priznati.
Pogled na zalazak sunca, srebrnim plaštom prekriven mjesec... Tko može platiti sve te Božje ljepote? Zvjezdana noć, valovi koji beskonačno udaraju o puste i napuštene hridi, vjetar bez putokaza...
Čovjek to ne primjećuje, zaslijepljen je novcem i postignućima. Trebamo to spriječiti, inače će doći do samouništenja.
Dobro promislite želite li da naša djeca nikada ne upoznaju ljepotu Majke Prirode, sve ljepote kojima nas Bog daruje svakoga trenutka...

Blizanci u maternici razgovaraju:



- Vjeruješ li u život poslije rođenja?



- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja.
Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.



- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?



- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.



- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima.
Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života.



- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja.
Nešto posve drugačije, nego ovo što živimo sada.



- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život poslije rođenja završava.
Osim toga život nije nista drugo, nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.



- Pa ne znam bas točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu.
Ona će zatim brinuti za nas.



- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tvome ta mama bila?



- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.



- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.



- Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet.
Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje...!

Ne laži, ne kradi, ne varaj i ne pij!
Ako moraš lagati, radi to u zagrljaju voljene osobe!
Ako moraš krasti, iskradi se iz lošeg društva!
Ako varaš, prevari smrt!
Ako se moraš opiti, opij se u trenucima koji ti oduzimaju dah!

Sve je ovo jednostavno, a možda čak i nerazumljivo. Ne znam. Toliko toga mi se mota po glavi, toliko toga mi ne dopušta disati, a da ne pomislim na Tebe. Znam, znam da smo svi mi živa bića koja imaju nešto u sebi posebno, ali isto tako znam da svatko od nas ima svoje ˝drugo lice˝ koje je uz Tebe, ali nekada te napusti, i to u najtežim trenutcima. Svi smo mi drukčiji, svatko od nas ima svoj poseban svijet.
Lagala sam, lagala si i Ti, ali zašto? Možda zbog životnih okolnosti, možda u spletu radnji… Ali, ako moramo lagati uradimo to u zagrljaju voljene osobe. Jesu li te sve laži vrijedne propasti naše? Zbog ˝teških˝ laži ljude često odlaze s ovoga svijeta bez svoje druge polovice; bez vječnog zagrljaja voljene osobe. Život mi podredi da lažem, podredi mi nešto neizbježno, a ja… Ne želim to uraditi bez Tvoje beskrajne ljubavi… Ako to moramo učiniti, učinimo, lažimo odmah, ali zajedno!
Pronalazak sebe, odrastanje, moje društvo…sve je to nezaboravno, sve se to jednom pruža. Ponajprije bih ukrala svaki pogled Tvoj, svaki osmijeh Tvoj… Primjećujem da ja više nisam ˝ja˝.
Gubim se u nepreglednoj dubini grijeha, gubim se. No, netko mi pruži ruku koja me vrati u stvarnost. Ta, Tvoja ruka bijaše mi most preko vječnosti. Sve ima svojih čara, mislih da je moje društvo posve jedinstveno, posve anđeosko. Ako trebam Tebi ukrasti, oduzeti put prema srcu Tvom, tvoje želje, Tvoje snove, radije ću se iskrasti iz ˝idealnog˝ društva mog, jer shvatih de se udaljavam od Tebe.
Ogovarat ću te, njoj iza leđa. Prevarit ću Te, ukrasti Ti njega, prikloniti ga sebi. Varat ću cijeli svijet, a ponajviše Tebe; varat ću jedinstvenog prijatelja. Možda ću se ˝dobro˝ osjećati prvi put, drugi put, ali ne i treći put kada shvatim kako sam jadno biće koje je pošlo prevariti anđela kojem najviše vjeruje. Pokajat ću se jedanput, dvaput…mislim po milijunti put, ali sve to u vodu pada, sve je to glupo i prekasno. Naučih lekciju za drugi život, naučih, već, ako želim varati pokušat ću prevariti Smrt! A zašto baš Smrt? Smrt, zbog toga, ako ju i uspijem prevariti, ako i ne uspijem, svejedno ću otputovati u drugi svijet. Smrt je moja doživotna suparnica. Možda je, ali ako shvatim da je nju nemoguće prevariti, tada ću se sprijateljiti s njom i zajedno ćemo odbrojavati dane do počinka u drugi svijet.
Žudim da se opijem, da zaboravim na sve grijehe ovoga svijeta. Želim se opiti misleći da ću se tako, na trenutak osjećati kao zlatna ptica koja luta tražeći tebe. Ali zašto da to uradim kad sam sretna, kada mi tek sada dolazi najljepša latica Tvog i mog života?! Znam, želim se opiti u trenutcima koji mi oduzimaju dah, u trenutcima koje bih željela za cijeli život zalediti i ostati tako u njima zajedno s tobom. Možda je to nemoguće, neostvarivo, za nekog totalno nebulozno, ali ja jedno znam… Želim se opiti u najljepšim, najraskošnijim, najveličanstvenijim, najdubljim trenutcima našega života. Želim da sam svaki dan pijana od takvih trenutaka…
Čujem tiho kapanje kišnih kapi koje tako nježno i veličanstveno zvuče, kao posebna sonata, samo za ovu noć…

- Hoće li na granama niknuti cvijeće? - pitao me.
- Možda i hoće - rekao sam, pomalo i sam vjerujući u to cvjetno oživljavaje sivog drveta.
- Gdje je sunce? - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblačno?
- Uvijek.
- Možemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne možemo.
- A na munaru?
- Ne možemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dječaka koji voli sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuće, vodio me je i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pričao mi svoje lijepe priče o velikom - velikom čamcu, kao ova kuća, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim noćima leprša iznad njegove postelje dook on spava, o baki koja ne vidi, ali zna sve priče na svijetu.
- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Što je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - čudio se moj mali učitelj. - To je ptica od zlata. Nju je teško naći.
Derviš i smrt - M. Selimović



Je li teško pronaći zlatnu pticu? Što vi mislite? Jeste li ju pronašli ili još uvijek tragate za njom?
U ovom vremenu ljudi traže zlatnu pticu u nekim nebitnim stvarima nadajući se da je traže na pravom mjestu. Ali, varaju se. Nju je teško pronaći jer ju treba tražiti putem koji vodi naše srce, naša ljubav, istina. Da, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku? Boje li se ili...? Zašto se malo ne potrude da probiju tu rupu i da napokon ugledaju tu zlatnu pticu. Ne prepoznaju zlatnu pticu. A znate li vi što je uopće zlatna ptica? Ptica sreće, zlatna ptica. Ljudi je pokušavaju pronaći, ali nažalost ne uspijevaju. A zašto? Zbog toga što ne teže savršenstvu, ne teže ostvarenju svojih snova, nego se zadovolje onim što imaju. Nije mi bitno hoće li netko (tko ne zna prepoznati ljubav i istinu) osuđivati moju zlatnu ptica. Znam, to je moja zlatna ptica koja je osvojila srce mojoj srodnoj duši. Ljudi su previše opterećeni banalnostima i slijepi su. Ja polako stavram svoju rupu u oblaku jer to želim. To mi je san i želim ga ostvariti. Ptica sreće živi u svima nama. Živi u meni, u tebi, u svakom živom biću svih vremena. No, samo joj trebamo dopustiti da raširi svoja krila i poleti visoko prema slobodi i nadi. Zašto se dječak nada da će na granama niknuti cvijeće? Svi živimo u nadi. To jadno, sivo stablo polako umire, nestaje. Dječak, cijeli radoznao, pun istinske težnje za ljepotom nada se da će to cvijeće, koje je on polako stavljao na grane topole, niknuti i oživjeti. U cvijeću se krije neprocjenjiva ljepota. Topola će, možda uz pomoć dječaka, pronaći svoju zlatnu pticu. Imamo li mi u svom životu jednoga Dječaka?
˝To je ptica od zlata. Nju je teško naći.˝ Uistinu, to je ptica od zlata ljubavi, istine, prijateljstva, nevinosti, ljepote. To je zlato svakoga od nas. Neprocjenjivo...


I, zato vas molim da nikada ne prestanete tražiti svoju zlatnu pticu. I, kad ju jednom nađete, javite, ja ću vas čekati...

Radnja ove tragedije započinje u talijanskom gradiću Veroni gdje se među dvjema moćnim i uglednim obiteljima-Capuleti i Montecchi zametnulo žestoko neprijateljstvo.
Ova drama priča o iskrenoj, neobuzdanoj i bezgraničnoj ljubavi dvoje mladih-Romea i Giuliette. Shakespeare progovara da bez istinske, čiste ljubavi, za koju su živjeli Romeo i Giulietta, ovaj svijet ne bi imao smisla. U tragediji, William suprotstvlja njihovoj vjekovitoj ljubavi lažnu i prolaznu ljubav Romea spram Rozalini.
Romeo odlazi na bal pod maskama u Capuletijevu kuću. U ono vrijeme to bješe čast. Dovoljan pogled bijaše da se ove dvije mlade duše sjedine i zaborave na svu mržnju i prokletstvo njihova svijeta. Jedan trenutak pretvori se u čistu, vjekovnu ljubav koja nadilazi ljudsku mržjnu, svijet banalnosti i spletkarenja.
˝Što nazivljamo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.˝
Giulietta, saznavši tko je Romeo ne tuguje, već želi voljeti kao nikada. Nije bitno je li on Montecchi, nije bitno je li on Romeo... Ovom zaljubljenom paru bitna je samo krhka, senzibilna ljubav. Romeo pod njezinim balkonom govori o svojoj neobuzdanoj ljubavi, o svojoj strasti te o svom jadu koji ih je zahvatio.
Dvije romantične duše odluče se tajno vjenčati. Odluče svoju ljubav uzvisiti na sveti sakrament. Fra Lovro, koji razumije i prepoznaje tu ljubav, pomaže mladima da se sjedine. Fra Lovro; sluga Božji, utjelovljenje pobožne i svete osobe jedini je speman boriti se za ˝zabranjenu˝ ljubav.
Giulietta podari svoju dušu i svoje tijelo Romeu u prvoj bračnoj noći. Kakva je samo ljepota te bračne noći... Brak koji je konzumiran samo jednu jedinu noć. Te oni dvoje postaše jedno. Njihova ljubav je sveta.
Mercuzio, Romeov najbolji prijatelj, dolazi u sukob s Tebaldom te umire. Mercuzio je dao sebe za Romeovu ljubav i ne poznavši je. Žrtvovao je svoj život za ljubav svih vremena. Kako ta ljubav bolna bješe... Romeo, u znak osvete ubija Tebalda, pun bijesa i gorčine. Prisiljen je pobjeći iz grada. Njegova djeva, Giulietta boluje za tom nesretnom ljubavi. Spas pronalazi u fra Lovri koji joj pomaže izbjeći vjenčanje s Parisom. Ispija napitak te pada u dubok san. Svi mišljaše da je mrtva.
Romeo, saznavši za to, pun tuge, jada, bijesa, pronalazi otrov kojim će zgotoviti svoj život. Odlazi na grob svoje ljubljene. Tamo susreće Parisa te se pobiše. Paris padnu mrtav.
Romeo, čiji život sad bješe uništen, ispija otrov.
Probudivši se, Giulietta pronalazi kraj sebe beživotno tijelo Romea. Ne mogaše vjerovati.
Poljubi Romea nadajući se da i za nju osta kap otrova, uzima bodež...
U tom trenutku, njihova ljubav ˝na prvi pogled˝ biva uzvišena. Ta čista, bezgrješna, krhka ljubav pronalazi svoj kraj u svetosti toga čina. Oni dvoje umru postavši jedno zauvijek. Njihova ljubav bješe ljubav koja je samo voljeti htjela, i ništa više. Ali, takvu, vjekovitu i beskonačnu ljubav svijet ne mogaše razumjeti...
Kao što Sofoklova Antigona kaže kako je samo zbog ljubavi došla na svijet...

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
I koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova lica čitati
Bolje od mene njegovu samoću,
I koja otklanjaš spore sjenke
Kolebanja s njegova lica
Kao što proljetni vjetar otklanja
Sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
I tvoja bedra zaustavljaju bol
Ako je tvoje ime počinak
Njegovim mislima i tvoje grlo
Hladovina njegovu ležaju
I noć tvojega glasa voćnjak
Još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
I budi pobožnija od sviju
Koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
Nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
Pod nevidljivom planinom
Na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
Ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
Neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koja ja ukrotih
Pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
U noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
Od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
Svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
Njegove muškosti. Njegovu plodnost
Ne primih u svoja njedra
Koja su pustošili pogledi
Goniča stoke na sajmovima
I pohlepnih razbojnika.

Ja ne ću nikada voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih odavno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Budi blaga njegovu snu
Koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
Njegovo lice, dok na njega budu
Silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu
Da ne moram pitati strance
Koji mi se čude i susjede
Koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
Ostani kraj njegova uzglavlja
I budi blaga njegovu snu.
V. Parun

Bježim svakog trenutka u Nepoznate Daljine u kojima se susrećem s Vama. Bježim... Tako je predivno, uživam. Ne želim nikada otići, napustiti takav svijet. Misli odlutaju same, žele i one pobjeći. Ali, zašto? Boje li se? Ne znam. Ne zanima me jer ja uživam ploveći neotkrivenim Pustinjama. Pitanje jesmo li se sreli u ovoj noći... Sigurna sam da jesmo. Ali, nismo znali tko smo. Izgubili smo se.
Ali, nečim bijasmo povezani, nečim nestvarnim. Vjeruješ li? Nije bitno. Ništa više nije bitno. Sve će se pretvoriti u prašinu zaborava koja će zauvijek biti dio mene...