Čovjek jednom prošaputa Bogu: Bože, reci mi nešto.˝
U tom trenutku ptica zapjeva.... Ali čovjek to nije čuo.
Stoga čovjek uzviknu: ˝Bože, reci mi nešto!˝
I grmljavina se prolomi nebom... Ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se čovjek oko sebe i reče: ˝Bože, dopusti mi da te vidim.˝
Sjajna zvijezda zasja... Ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: ˝Bože, pokaži mi čudo!˝
I život se rodi... Ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran poviče: ˝Samo me dotakni i znat ću da si tu!˝
Zbog toga Bog spusti ruku i dotakne čovjeka... Ali on samo otrese leptira i nastavi.
I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas; u roditeljima, pijesku, vjetru...
Ova pričica je samo jedna tužna istina. Čovjek sebe ne prepoznaje, već hrli samo materijalizmu i novcu. Kamo ovo sve ide? Jednostavno, k propasti. Čovjek je u svom bunilu zaboravio na one najjednostavnije stvari. Totalno ih je zanemario jer su one, navodno, nevažne. Ne možemo tražiti Boga u novcu, skupocjenim darovima. Uzalud ćemo Ga tu tražiti. Trebamo se zaustaviti i dobro zaviriti duboko u sebe pitajući se: ˝Što je nama u životu najvažnije? Za što živimo?˝
Sigurna sam da mnogi ne će znati odgovor na ovo pitanje. Ostat će iznenađeni i zaprepašteni. Jeste li vi slučajno među takvim ljudima? Ma dajte, do čega je čovjeka dovela njegova želja za modernizacijom i novcem. Do uništenja!! Ali, to ne želimo priznati.
Pogled na zalazak sunca, srebrnim plaštom prekriven mjesec... Tko može platiti sve te Božje ljepote? Zvjezdana noć, valovi koji beskonačno udaraju o puste i napuštene hridi, vjetar bez putokaza...
Čovjek to ne primjećuje, zaslijepljen je novcem i postignućima. Trebamo to spriječiti, inače će doći do samouništenja.
Dobro promislite želite li da naša djeca nikada ne upoznaju ljepotu Majke Prirode, sve ljepote kojima nas Bog daruje svakoga trenutka...
Post je objavljen 17.12.2006. u 00:47 sati.