Doći će dan kada će moje tijelo biti položeno na bijelu plahtu, uredno podvinutu pod sva četiti ugla madraca, u bolnici u kojoj se marljivo bave životom i smrću. U određenom trenutku liječnik će odrediti da je moj mozak prestao raditi i da je u svakom pogledu moj život završen.
Kada se to dogodi nemojte me pokušavati održavati živim na umjetni način, uz pomoć aparata. I nemojte to nazivati mojom samrtnom posteljom. Neka to bude Postelja života, a neka se dijelovi moga tijela uzmu kako bi drugima pomogli živjeti boljim životom.
Moj vid poklonite čovjeku koji nikada nije vidio izlazak sunca, lice djeteta ili ljubav u ženinim očima.
Moje srce dajte osobi kojoj vlastito srce nije donijelo ništa drugo do beskrajnu bol. Krv darujte tinejdžeru čije je tijelo izvučene iz smrskane olupine kako bi preživio i vidio igru svoje unučadi. Moje bubrege dajte onome čiji opstanak, iz tjedna u tjedan, ovisi o aparatu. Uzmite moje kosti, svaki mišić, svako tkivo i svaki živac iz moga tijela i pronađite način da obogaljeno dijete prohoda.
Istražite svaki kutak moga mozga. Ako treba, uzmite moje stanice, neka rastu, pa će možda jednog dana nijemi dječak viknuti kad ga udari šišmiš, a gluha će djevojka čuti kako kiša udara po prozoru.
Spalite ono što ostane od mene, a pepeo raspršite na vjetru da pomogne cvijeću rasti.
Ako nešto morate pokopati, neka to budu moje pogrješke, moje slabosti i sve predrasude prema bližnjemu.
Moje grijehe dajte đavolu. Moju dušu dajte Bogu.
Ako, kojim slučajem, poželite sačuvati uspomenu na mene, učinite dobro djelo ili uputite dobre riječi osobi koja vas treba. Učinite li sve što sam tražio, živjet ću zauvijek.

Melem za dušu

Barem dvoje ljudi na svijetu te voli toliko da bi dali život za tebe.
Barem petnaestero ljudi na svijetu te voli na neki način.
Ako te netko mrzi onda je to samo zato što želi biti poput tebe.
Tvoj osmijeh svima donosi sreću, čak i onima koji te ne vole.
Svake večeri netko misli na tebe prije nego što zaspi.
Nekome si čitav svijet.
Da nema tebe netko sada ne bi živio...
Ti si posebna i jedinstvena
Voli te netko za koga ni ne znaš da postoji.
Kad napraviš i najveću pogrješku, nešto dobro izađe iz toga.

Svi ste vi Netko. Nitko nije ˝Ništavilo svemira˝. Kada ti je teško, kada tvoje srce zarobe ružna sjećanja i primjedbe mediokriteta, pročitaj ove misli. Zatvori oči i ponovi ih u sebi. Misliš da je netko bezvezan ili možda pogrješka kakva. To ne postoji. Takva duša ovoga svijeta ne postoji. Ponekad je najlakše reći da smo jadni i da nismo vrijedni. Ali... Je li to istina? Ako te povrijedi život, ako te razočara, iz te bitka trebaš izići uzdignute glave i sa osmijehom na licu. Želiš li dozvoliti da te unište? Ne dopusti im! Budi mali ratnik. Ti si Netko. Mnogo značiš ovom svijetu.
Možda i ne znaš koliko nekom značiš... Nekome si možda promijenio život. Ne daj se! Uživaj u ovom vremenu ostavljajući svugdje svoj trag. Jer, TI SI IPAK NETKO!!

Napustio si nas…
Zauvijek si otišao..
Tvoj osmijeh, tvoje oči
Mi vidjeti više nikada
Nećemo…
U našim srcima ti živiš,
Ovom zemljom, ovom
Školom tvoji šapati
Nikad više odzvanjati
Neće,
Ali u našim srcima
Hoće…

Molit ću za tebe,
Svaki dan, svaki sat.
Moje srce tugovat će za tim anđelom
Kojeg je Bog pozvao k sebi,
U svoje Kraljevstvo Nebesko.
Uzeo je k sebi najljepšeg
Anđela među nama.

Svaka suza što proplakala ta tobom,
Svaka riječ što izgovorena ,
Sve je to besmisleno.
Želim te vidjeti opet,
Želim razgovarati s tobom ,
Želim ponovno vidjeti osmijeh tvoj
Želim…
Da tvoj glas, smijeh odzvanja
Ovom školom…
Sve je ponekad tako jednostavno,
Tako lijepo i veličanstveno, ali sada…
Sada i u našem životu ugasila se
Jedna čarobna svijeća…

Napustio si nas kišnoga dana, prije godinu dana. Znaj, nikada te zaboraviti nećemo...

Kad jednom na zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet.
I prije, nego smo bili mi - svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet.

Omar Hajjam


Istina? Laž? Ne znam. Mislim; mi smo svi jedna sličica koja upotpunjava nešto veliko. Bez tebe, bez njega, bez mene to ne bi bilo savršenstvo. Hoćemo li mi prijeći u zaborav prolaskom vremenskih oluja? Ni to ne znam. Mnogo toga ne znam. Tražim... Zašto uopće živim kada bi svijet bio svijet i kada mene ne bi bilo?
Ne, to je sve laž. To nije istina. Ja sam netko poseban. Ti si posebna i neponovljiva...

Samo tješim svoju tužnu dušu... Tješim se...

Vukovaru, grade, molitvo u zoru
u rascvaloj krošnji dok se bude ptice,
spomen rana tvojih, tvoju noćnu moru
zbrisat ne će jutros vjetar iz ravnice.

Al' na pepelištu ukletoga zdanja
gdje su glasa ljudskog pokidane žice
kao materinski blagoslov izranja
bolnica-jedrenjak iz povijesne tmice.

Ne izlazi sunce nad dunavskim brijegom
no u tvojoj duši uskrsnuloj grade,
iz dobrote ruku što kruh mira dijele.

Korakom su bodrim te sestrice mlade
golubicu tvoju kamenu pod snijegom
pronašle, i vatrom daha oživjele.

Vesna Parun

Tvoja staza
Čuj, kad ti je jako teško,
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al' znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta
za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi,
ko da ništa nije bilo,
pa nastavi svojom cestom
još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu
i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al' ćeš znati što si, tko si
i koliko vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino svoj put slijediš.

Ratko Zvrko

Pustite ih, neka zaplivaju najdublje...
Život... Život je more beskrajno...fluidno... Svi smo mi dio tog velikog mora, svatko od nas je jedna kapljica koja to more čini još posebnijim. Nismo isti. Imamo drugačije mogućnosti i sposobnosti, ali svi smo mi prekrasni.
Neki će ostati u plićaku, igrati picigin i biti zadovoljni time. Možda će neki poći malo dublje i tu stati, a neki će ići još dublje i dublje... Ima i onih koji će ići sve dublje i dublje, plivat će prema pučini, otići će daleko, možda najdalje od svih. Pokušat će dostići samo savršenstvo, najviše od svih. Ali, mi, koji smo ostali bliže obali jer se možda bojimo dubine, ne smijemo im stvarati prepreke, ne smijemo im raditi oluje i valove jer tako otežavamo njihove ciljeve i želje. Trebamo biti zadovoljni našim mjestom jer svatko pronađe svoje mjesto pod suncem. Trebamo ih podržavati, ohrabljivati... Naka zaplivaju, i plivaju, i plivaju tako da odu u morsko prostarnstvo. Njima taj put, ta pustolovina života mnogo znači, za nju žive. Želite li da zbog nas pate, da zbog nas zamrze ovaj predivan život? Dobro promislite o tome. Trebamo biti sretni jer je netko uspio više od nas, ali ne i ljubomorni jer tako uništavamo svijet oko sebe, a da toga nismo svjesni.
PUSTITE IH, NEKA ZAPLIVAJU, NAJDUBLJE, PUSTITE IH NEKA DOTAKNU MORSKO DNO!!

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred tvojom kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš - to je šala.

Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira
Don Huana sita i lažnih kavalira
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

Antun Gustav Matoš

Obavijena snom, izlazim na ulicu.
Još sanjarim.
Gledam.
Nikoga nema...
Samo namrgođeni oblaci i ja.
Ja, kao trenutak u ovom jutru...

Hladni zrak miluje moje
još tople obraziće.
Uživam u tom zanosu.
Hodam koraka neshvatljivog...
Ja, poput uplašene srne...

Uplašim se.
Ugledah kako nekom
život je u opasnosti.
Svjetla hitne jure.
˝Bože, pomozi!˝
Ja, kao trenutak u ovom jutru...

Krenula sam dalje,
a moje misli lutaju
vansvemirskim prostorima.
Ovo jutro miriše mi
na vruća, topla peciva.
Opustih se u tom...
Ja, kao trenutak u ovom jutru...

Dođoh ispred škole.
Zarobe me sjećanja.
Kad je to billo...
Prošle školske godine.
Da mi se vratiti.
Još jednom proživjeti...
Ja, poput uplašene srne...

Prekoračih vrata.
Prestanu sva moja
maštanja, sjete i sjećanja.
Počinje novi dan...
˝Dobro jutro!˝
Ja, poput uplašene srne...

Ogledah se oko sebe
i uvidjeh da sam opet,
tu, u prostoru gdje
vrijeme sporo prolazi...
Ali, proći će jednom,
i sve će otići u zaborav.
Ja, kao trenutak u ovom jutru...

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Antun Branko Šimić

Dođoh na grob tvoj. Ploča
S tvojim potpisom. I sunce
A uokolo samo grobovi.
Grobovi s imenima, tuđi.

Pomislih: Gdje li su jablani,
Oni iz tvojih pjesama,
Da pratnja ti budu i ovdje
U pustoj vječnosti tvojoj?
No, sjetih se da je dosta
Srcu čovječjem malo ljubavi,
Kitica svijeća, riječ prijatelja.

A koliko njih, koliko ljudi,
U ovo grabežljivo, krvoločno doba,
Nemaju ništa, ni svoga groba.

Vratih se spuštene glave, uprte u zemlju.

Dragutin Tadijanović

Nadam se da ova pjesma sve govori...
Danas je poseban dan u hrvatskoj književnosti...
Četvrti studenog...

Otišli su poput Anđela...
K Gospodinu...
Tuga u srcu, suza u oku...
Zašto?
Pitam se.

Zatvorim oči.
Vidim ga, postao je Anđeo...
Jednom...svijeća žalosti se ugasi...
Nije potrebno tugovati.
Nije potrebno dušu izmučiti...

Ovdje je s nama,
svi su oni s nama...
Oni su naši Spasitelji Čuvari...
Radujmo se tom veličanstvenom događaju...
U svojoj tuzi pronađimo nit radosti.

Oni su poput duge...
Nikada je uhvatiti nećemo, ali...
Znamo da je tu negdje...
Ispred nas, tu korak il' dva.
I tako ponosni na život...
Zaspemo obavijeni
Plaštom nebeskim...