Doći će dan kada će moje tijelo biti položeno na bijelu plahtu, uredno podvinutu pod sva četiti ugla madraca, u bolnici u kojoj se marljivo bave životom i smrću. U određenom trenutku liječnik će odrediti da je moj mozak prestao raditi i da je u svakom pogledu moj život završen.
Kada se to dogodi nemojte me pokušavati održavati živim na umjetni način, uz pomoć aparata. I nemojte to nazivati mojom samrtnom posteljom. Neka to bude Postelja života, a neka se dijelovi moga tijela uzmu kako bi drugima pomogli živjeti boljim životom.
Moj vid poklonite čovjeku koji nikada nije vidio izlazak sunca, lice djeteta ili ljubav u ženinim očima.
Moje srce dajte osobi kojoj vlastito srce nije donijelo ništa drugo do beskrajnu bol. Krv darujte tinejdžeru čije je tijelo izvučene iz smrskane olupine kako bi preživio i vidio igru svoje unučadi. Moje bubrege dajte onome čiji opstanak, iz tjedna u tjedan, ovisi o aparatu. Uzmite moje kosti, svaki mišić, svako tkivo i svaki živac iz moga tijela i pronađite način da obogaljeno dijete prohoda.
Istražite svaki kutak moga mozga. Ako treba, uzmite moje stanice, neka rastu, pa će možda jednog dana nijemi dječak viknuti kad ga udari šišmiš, a gluha će djevojka čuti kako kiša udara po prozoru.
Spalite ono što ostane od mene, a pepeo raspršite na vjetru da pomogne cvijeću rasti.
Ako nešto morate pokopati, neka to budu moje pogrješke, moje slabosti i sve predrasude prema bližnjemu.
Moje grijehe dajte đavolu. Moju dušu dajte Bogu.
Ako, kojim slučajem, poželite sačuvati uspomenu na mene, učinite dobro djelo ili uputite dobre riječi osobi koja vas treba. Učinite li sve što sam tražio, živjet ću zauvijek.
Melem za dušu
Post je objavljen 27.11.2006. u 23:46 sati.