Ovo je naš posljednji dan u Makedoniji, ali ne i posljednji na putovanju.
Nakon burne noći stižemo u Kruševo. Odmah se upućujemo do spomenika Mecedonium.
Macedonium
Posvećen je Ilindenskom ustanku. Ustanak je počeo 2. kolovoza 1903. godine, na pravoslavni blagdan sv. Ilije. Organizirala ga je "Tajna makedonska revolucionarna organizacija" (VMRO). Na oslobođenom teritoriju proglašena je "Kruševska republika" koja je trajala samo 10 dana. Bila je to prva republika na Balkanu.
Spomenik je lijepo oblikovan u obliku buzdovana. Unutrašnjost je zanimljiva, s vitrajima u raznim bojama. Sve je prepuno simbolike.
unutrašnjost Macedoniuma
unutrašnjost Macedoniuma
U neposrednoj blizini spomenika je grob Toše Proeskog i memorijalni centar.
memorijalni centar Toše
Izgrađen je od stakla, u obliku križa.
ulaz u memorijalni centar
Unutra su izložene Tošine osobne stvari. Za moj ukus previše su zadrli u njegovu intimu. Nije me se dojmio.
Prošetali smo Kruševom. Prostran je to gradić za svojih 6.000 stanovnika.
ulica u Kruševu
Zanimljivo je da ulicama slobodno šeću konji.
konji na ulici
Još je zanimljiviji ovaj automobil koji još uvijek vozi.
Škoda
Ručali smo u dva restorana jer u Kruševu nema restorana koji bi primio autobus ljudi. Što je i prednost, jer je Kruševo zadržalo šarm malog gradića.
Nakon ručka smo ponovno u autobusu i vozimo se put Niša u Srbiji, gdje ćemo provesti zadnji dan našeg putovanja.
Ovo su bili najljepši dan i noć na cijelom putovanju. Nabijeni doživljajima.
Iz Ohrida smo otišli u Sveti Naum i posjetili tamošnji manastir. Prekrasan je, kao uostalom i većina drugih.
Sv. Naum
Kako je u blizini izvor Crnog Drima, čamcima na vesla odvezli su nas na sam izvor. Priroda ostavlja bez daha.
izvor Crnog Drima
Nema rupe u stijeni ili u zemlji iz koje suklja voda. Rijeka naprosto počinje teći usred zelenog raslinja. Voda podzemnim kanalima kroz kras dolazi iz Prespanskog jezera, te ovdje izvire iz dna rijeke kroz tisuće manjih otvora. Na pjeskovitom dnu vide se maleni vrtlozi pijeska koje kovitla voda koja izvire. Ne moram naglašavati da je voda kristalno čista.
Crni Drim se malo dalje ulijeva u Ohridsko jezero. Jaka struja drži vodu iz rijeke na okupu i ona bez miješanja s vodom iz okolnog jezera tridesetak kilometara dalje izlazi iz jezera.
Crni Drim utice u Ohridsko jezero
Sljedeća postaja je manastir Kurbinovo.
Kurbinovo
Meni jedan od najljepših, s freskama iz 12. stoljeća. U unutrašnjosti većine manastira je zabranjeno fotografiranje. Ovdje nismo imali pratitelja, pa sam iskoristio priliku za koju fotkicu freski.
Nastavljamo prema Herakleji. Herakleja je osnovana u IV. stoljeću prije Krista, u blizini današnje Bitole.
Herakleja
kupalište
amfiteatar
Ističu se prekrasni mozaici, koji su odlično očuvani.
Napokon, nakon dana ispunjenog kulturnim i prirodnim ljepotama, stižemo u Bitolu. Ali još nije kraj tog prekrasnog dana.
Bio je običan radni dan i mi smo u jednom od njihovih restorana naručili večeru sa živom muzikom. Kako je u našoj skupini bilo i dvadesetak, mahom studentica, po Bitoli se brzo pročulo da u jednom restoranu svira muzika i da su stigle studentice iz Zagreba. Naravno da su domaći dečki popunili restoran. Ja sam sjedio za stolom u društvu četvero sveučilišnih profesora, bibliotekarke i jednog fratra. Dakle, društvo koje je garantiralo dosadnu večer. Ali bilo je upravo obratno. Poslužena je izvrsna hrana, no na to smo već navikli dosadašnjim tijekom putovanja po Makedoniji. Muzika je zasvirala.
muzikaši
I ubrzo su nas digli na noge. Dečki su pravi zabavljači. Profesori su počeli naručivati pjesme. Domaći dečki su se priključili. Studentice zapjevale i zaplesale...
Nije izostao niti "vlakić".
vlakić
Veselje je kulminiralo zajedničkim plesom, pjesmom i razbijanjem čaša. Pamtit ću Bitolu, ali pamtit će Bitola i nas!
I nije završilo kada je bio "fajrunt". Prišao nam je jedan od domaćih mladića čiji rođak u blizini ima disco-club. Predložio je da će ga rado otvoriti samo za nas. Te uljudno pitao dopuštamo li našim studenticama da tamo nastave zabavu. Pozvao je i nas, mrvicu starije. Ne moram ni spominjati da se iz diska išlo ravno u bus i nastavilo putovanje prema Kruševu.
Probudili smo se u Ohridu. Pogled na veliku vodenu površinu. Kopno s druge strane jezera izgleda kao da su otoci. Ugođaj je kao da smo na moru.
Nakon doručka prvo šećemo još usnulim ohridskim ulicama. Netko je već stigao traktorom, spustio plug iza traktora i u baru ispija jutarnju kavicu. Vjerojatnije mastiku.
Mesar još spava. No radnja privlači pažnju i kad je zatvorena.
Stepenice, stepenice i stepenice. Konačno stižemo do Samuilove tvrđave. Čvrste zidine i prekrasan pogled na sve strane.
Zatim se spuštamo do antičkih iskopina na Plaošniku. Dominira potpuno obnovljeni manastir Sv. Klimenta.
Još spuštanja i stižemo do manastira Kaneo. Ponosno se uzdiže na samoj litici uz jezero.
Na kraju, već prilično gladni i umorni, razgledavamo stolnu crkvu sv. Sofije u centru Ohrida.
U samom mjestu proteže se šetnica duž obale jezera. Kažu da je ljeti tu velika gužva. Ručali smo makedonske delicije. Za predjelo "makalo". To je jako fini namaz od češnjaka. Nakon ručka šećemo ulicama i razgledavamo tipičnu ohridsku arhitekturu.
Malo po malo, stiže i večer. A za večeru specijalitet, ohridska jegulja. Mjesto i jezero su pod zaštitom Unescoa, pa je zabranjen ribolov, osim ograničene kvote izlova pastrva i jegulja. Međutim, pastrve i jegulje nude svi restorani u okolici. Jegulja je nešto najfinije što sam ikada jeo.
Idući dan putujemo u Sv. Naum. Vožnja čamcem po Crnom Drimu. Obići ćemo Kurbinovo i Herakleju, te noćiti u Bitoli.
Nakon Skopja nastavljamo put prema Strugi i Ohridu, ali se usput zaustavljamo u manastiru Jovan Bigorski.
manastir Jovan Bigorski
Stanovnici okolnih sela uglavnom rade po dijaspori, pa imaju sredstava i lijepo održavaju posjed manastira, koji su često harali požari i ratne nedaće.
dvoriste manastira Jovan Bigorski
Za obranu od Turaka služili su drveni topovi. Bili su opasniji za makedonske vojnike nego za neprijateljske jer su se razlijetali nakon dva do tri ispaljena hica.
drveni top
Iz manastira puca prekrasan pogled na okolne planine.
pogled iz manastira Jovan Bigorski
Putem iz busa hvatam ovu zanimljivu konstrukciju. Bitno je da su trosjedi tu.
Rijeka Crni Drim izvire kod Sv. Nauma i ubrzo utiče u Ohridsko jezero. Zanimljivo je da kroz jezero teče gotovo 30 km, a da se uopće ne miješa s vodom iz jezera. Iz jezera ističe u Strugi, živopisnom mjestašcu, te nastavlja svoj put u Jadransko more. Predvečer stižemo u Strugu. Nakon obilaska manastira Kalište šećemo uz Crni Drim.
Struga - kafići uz Crni Drim
U jednom od najkičastijih kafića krijepimo se prije pokreta za Ohrid.
U Ohrid stižemo mrtvi umorni, s čvrstom odlukom da ćemo se samo strovaliti u krevet. Međutim pogled u kupaonicu odagnava umor i mami na uživanciju.
Skopje postaje grad kiča. Barem njegov uži centar.
Grad je 1963. godine zadesio katastrofalan potres. Stiže pomoć iz čitavog svijeta i porušeni grad se obnavlja. Ali uz dosta propusta i improvizacija. Kenzo Tange, japanski arhitekt, projektirao je zid od zgrada oko središta Skopja, koje su trebale stajati na stupovima kako bi se osigurala cirkulacija zraka unutar zida. Zid je sagrađen, ali ne na stupovima. Zbog toga je u Skopju u ljetnim mjesecima nepodnošljivo vruće i sparno, bez protoka svježeg zraka.
Središnji gradski trg je do prije nekoliko godina bio potpuno prazan i pust. Danas još nije završena njegova rekonstrukcija, ali je kič vidljiv na svakom koraku.
Aleksandar
Trgom dominira statua Aleksandru na konju (Skopljani obožavaju konjanike i konje) okružena vojnicima i lavovima. Sve je dodatno začinjeno vodoskocima, bliješti light-show, a svira i glazba. Je li kič, prosudite sami.
Kako su se Makedonci počeli sve više afirmirati na međunarodnom sportskom, a i ostalim poljima, iza spomenika je podignuta trijumfalna kapija. Tako da mogu ispod nje proći u triumfalnom zanosu.
Trijumfalna kapija
Na suprotnoj strani trga obnovljen je stari kameni most. Dobio je moderno kameno nadgrađe na starim turskim stupovima.
Kameni most
U Skopju se nalazi i kuća Majke Tereze.
Kuća Majke Tereze
Na periferiji grada je brdo Vodno. Na vrh vodi žičara.
Žičara
Na vrhu je veliki željezni križ.
Križ na Vodnom
U Makedoniji se fino i obilno jede. Hrana je ukusna, zdrava i jeftina. Poznate su čorbe. To je gusto jušno jelo. U restoranima čorbu možete dobiti samo za doručak, eventualno još za ručak. Popodne i navečer se čorbe ne poslužuju. Ako naručite salatu, a sve su izvrsne, dobit ćete je na početku obroka. Ostala jela slijede tek kada pojedete salatu. U Skopju preporučujem restoran "Kod maršala" (Kaj maršalot). Uređen je u retro-jugo stilu, a donedavno su konobari nosili pionirske kape i marame.
Kod maršala
Poznati makedonski specijalitet je gravče na tavče. Pa kada povrh još dobijete koji ćevapčić, mljac.
gravče na tavče
Za desert nisam uspijevao odoliti baklavama.
desert
U Crkvi sv. Spasa nalazi se prekrasan ikonostas. Izrađen je od drveta i predstavlja vrhunsko umijeće dubinskog drvoreza. Izradila su ga trojica majstora pod vodstvom Petrea Filipovskog.
Ikonostas sv. Spasa
Detalj ikonostasa
Makedonija je prepuna živopisnih manastira. Jedan od njih je Sv. Pantelejmon.
Sv. Pantelejmon
Ima i mnogo džamija. Najpoznatija je skopska Mustaf-Pašina džamija.
Bili smo tjedan dana na putu. Bez Malog Psa, koji je za to vrijeme uživao na selu. Posjetili smo Makedoniju i zadnji dan bili u Nišu. Tjedan dana za pamćenje. Putovali smo s grupom sveučilišnih profesora i studenata, plus jedan fratar.
Tamo je sve drugačije. Prekrasni krajolici, ali ih nitko ne primjećuje. Ukusna hrana, izuzetno jeftina. Stari oslikani manastiri, u koje osim turista rijetki vjernici ulaze. Hoteli s jacuzzi kadama koje poplavljuju kupaonicu. I nitko se ne nervira. Gostoljubivi su i veseli.
Zakoni se prekrajaju kako kome u danom trenutku odgovara. Ili se naprosto zanemaruju. Prekraja se i izgled glavnog grada. U kič. Posvuda je prisutan kič, tako da možda više i nije kič.
Manastir Prohor Pčinjski
Unutrašnjost Manastira Prohor Pčinjski
Prohor Pčinjski
U manastiru žive dva monaha i jedan pripravnik. Izuzetno su susretljivi. Upoznali su nas s poviješću manastira, naravno uz zakusku. Prije rastanka smo s monahom prošetali po okolnoj prirodi.
Nekon nekoliko pokušaja rastanka od već spomenutog monaha, konačno krećemo put sela Pelince. Tu je sagrađen memorijalni centar "Drugog Ilindenskog ustanka".
Mozaik na ulazu memorijalnog centra
Dvorana
Dan završavamo u Skopju, u kojem ostajemo još dva dana.