DIOINE!!!
Vanja se vec neko vrime svako malo sva ponosna meni unosi u facu i mase rucicom dok siri prstice i govori “ja ima DIOINE!”, a ja samo trepcem i glupo je gledam, pokusavajuci dokucit sta mi oce kazat, ali buduci ona jadna nikako uocit makar natruhe mog razumjevanja, zakljuci valjda da joj mater bidna slabo kopca pa mi strpljivo da jos malo vrimena i ode, do slijedece zgode i novog pokusaja komunikacije. (Uf, koja kobasica od recenice!)
I jucer za obidom sidimo svi i Anja nesto pita i ja joj objasnjavam, ti si imala 5 kad se ona rodila, sad imas 7, ona ima dvi, zato njoj rastu zubi a tebi ispadaju, ona se smije, mala kaze “mama meni pada zub”, svi se smijemo, kad slijedeca izjava - “JA IMA DIOINE!!!” (vice, mase rukom, ljutito nas gleda u stilu ocete li vise glupsoni jedni skuzit sta vam govorim!!!) - odjednom upada u kontekst price i nama se svima pali lampica, dakle to je to sto ona nama vec danima pokusava kazat, boduci nas prstima u oci - “JA IMAM DVI GODINE!”
Nakon opceg ushita zbog rjesene misterije ide njen pogled pun razumjevanja za nasu stupidnost do tog momenta i nase slijedece razmisljanje – odakle njoj to? Premala je za skuzit koncept godina, protoka vremena, brojanja istrog, a sve je lipo rekla i to je uletila taman u kontekstu kako triba, eto nove misterije! Niko s njom nije prica o tome, u vrticu pricaju poljski i engleski, mama Luma i dica pricaju albanski, cehinja i dica pricaju fala bogu ceski, na karateu svi pricaju engleski, tu i tamo rumunski, talijanski, albanski, poljski, spanjolski, nema sanse da je to negdi vanka pokupila – di onda?
I, ne budi lud, pitas je "kako beba to zna, di je to naucila, ko je bebi kazao?", s malom nadom da ces dobit iole (koja smisna ric!) razumljivi odgovor, kad ona ka iz topa odgovara “teta Visssssna bebi kazala!” i zguzva lice ka i uvik kad pokusava ‘s’ s kvacicom i ‘nj’ spojeno izgovorit.
I sad se mi opet gledamo... teta Visnja? Zadnji put smo se druzili kad, posli nove godine koliko se ja sicam? Pa otad to pamti? Kako moze zapamtit nesto sta ne razumi sta znaci? Onda znaci razumi, ne ponavlja ka papagajcic bezveze? Hmmmm??? Ceskamo se po glavi, zgledavamo u cudu svi troje...
To me odma asociralo na zgodu kad je nekidan u butigi neko razmazeno dite vece od nje plakalo (bolje rec revalo, cenilo, tulilo i zavijalo da mu mama kupi sta ono oce - uf kako bi mu ja to kupila da mi pocne tako!), a Vanja to gleda i meni sva ozbiljna sapce u povjerenju, suosjecajnim glasom - “mala beba pace!” – kao sta ce jadna, maaala je jos!
Onda mi povezemo kako u zadnje vrime sve oce sama i govori kako vise nije beba, kako oce ic u krevet na noge a ne da je ja odnesem (cak moram stavit stolicu da se moze popet i ubacit priko ogradice na glavu), oce sama obuc pidzamu a ne da joj ja pomazem (uspije je iz treceg pokusaja okrenit na pravu stranu, ne daj boze ostavit oni cvitic sta ide sprida na ledjima ili da joj etikata od gaca viri na drobu!), oce jest sta i mi a ne nesto napravljeno posebno za nju, oce sama igrat igre na kompjutor, sama stavlja kruv na stol za marendu i vadi iz frizidera suvo i mazalice, sama nabacuje tupim nozem dzinovske gromade masla na kruv, kao maze sebi sendvic, oce pit sok iz case a ni slucajno iz bocice (pa sve isproliva), oce sama mutit cedevitu (pa gazimo po tim zrncima jos danima), cak se triba natezat s njom da ne moze sama ulit vodu u casu iz kanistera od skoro 4 litre (1 galon), sama pere zube (djecja pasta je jako ukusna!), sama se tusira (uzmi kisobran!), sama se brise posli kupanja (zato je uvik prehladjena), sama vadi i stavlja video kazete i premotava film na video (i svasta ubacuje usput u rupu za kazetu, o tome necemo), sama slusa muziku na (Visnjinu!) masinu, vadi CD-ove, stavlja nove (nadasve njezno, uf, uf!), sama oblaci bicve (pa zove ‘mama bebi pomoc!’ kad vidi da joj je peta dosla sprida) i postole, a za sve se jadna mora otimat s nama da joj ne triba asistirat dok to izricito ne zatrazi, jer mi cilo vrime ne beremo da ona IMA DVI GODINE!!!
I tako, Visnja, pomogla si nam spoznat da bidno dite cilo vrime potcjenjujemo, tretiramo je ka malu bebu a ne beremo da ona raste, da vise nije mala, pravi smo ‘overprotective parents’ koji dicu uguse jer ne znaju stadije njihovog razvoja. I di bas ja, sta se toliko trudim savladat to ‘child development’ gradivo, cak sam i studij na tu temu upisala, izmedju ostalog upravo zato da nam se to ne bi dogodilo? (Evo pocela sam mislit na engleskom cim sam se sitila sta u knjizi pise!)
Sram nas bilo! Pokrili smo se svi usima kad smo skuzili kakvu joj nepravdu cinimo!
Djete ima dvi godine, a mi se ponasamo ka da ima dvi godine!
|