Čovjek je osmislio pojam ružnoće, dio nje se zadržao na njemu.
Za mene ne postoji ružno, u pojmovima suočenim samo s okom. Postoji samo što nam se sviđa, i što nam se ne sviđa.
Još iz ranog djetinjstva pamtim to osjećanje; žalost i sućut nad odbačenima koje odbaciti nije trebalo, na primjer nad nevoljenim igračkama, nazvanim ružnima. Pamtim vrijeme kad sam, kao dijete, kao sva djeca, pripisivala osobine živoga nečemu neživome. Bila sam, naravno, biće koje se radije igralo s igračkama koje mi se bolje svidješe. Za one koje nisam voljela, ili ih nije volio nitko, bilo je možda i previše skrivene empatije iz koje je rasla samo tjeskoba, previše tih osjećaja za obično malo dijete s normalnim djetinjstvom. Nisam htjela o tome govoriti, bojala sam se tih osjećaja i nastojala ih brzo zaboraviti; jer nisu bili ugodni, a ja sam bila dijete. Bez obzira na minulost tih dana tek sitnoga nemira, još uvijek mi je neugodno, doduše i mrsko odnositi se prema nečemu, živom ili ne, bez poštovanja ako nemam zadovoljavajući razlog. Čak mi više smeta prema predmetima, jer za ljude lakše nađem razlog… a životinje ionako nikada ne gnjavim. Dobro pamtim tu tmurnu žalost kad sam povrijedila nekoga ili nešto tko ili što nije zavrijedio takvo moje ponašanje.
Uvijek sam ih skrivala, te nedobrodošle osjećaje. Oni su u međuvremenu prerasli u nemoć, a iz nje mržnja više ne gmiže, već leti visoko, visoko na krilima od tamnih sjena! Guši, zaklanja suosjećanje… a ono je samilosno motri utopljeno u krvi što je nemar ljušti s ruku gamadi koju mi, nedodirljive na zlatnim prijestoljima, prezentira vječna nemoć.
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
