Pismo
(upućeno meni, po mogućnosti za nekoliko godina)
Ja se pokoravam vlastitim hirovima, ne dozvoli si biti rob tuđih. Nemoj me iznevjeriti, osvetit ću se.
Kad me se odrekneš, pročitaj ovo.
Osvrni se na mene, imaš dovoljno pisanih dokaza da sam nekoć postojao. Ne spaljuj svoj porod od tmine, jer ja sam tmina čiji ponos će te prezirati postaneš li nešto nedostojno moje veličine. Ustat ću, progoniti te ako me pokopaš. Mene pokopati ne možeš, ne posve. Uspiješ li ipak, znat ću da si mrtva i ostati u grobu, a ti se snalazi bez ponosa… bezvrijedni nitkove. Mrzim te pri samoj pomisli, bojim se i spominjati niskosti tvoga pada. Ne sjećaš li se više što te ogorčavalo dok si bila ja, podsjeti se postovima. Iskreno se nadam da nećeš zaboraviti, valjda nam nije svima (snovima) sudbina strunuti dok nam tijela i umovi odrastaju. Prijazno se smješkam zamislivši te u vječnoj crnini, s vlastitim knjigama na polici i zamišljenim licem koje zaintrigirano motri slova na ekranu. Slova koja nastaju neprekidnim tipkanjem, tvoju buduću knjigu koju ja dosad nisam ni izmaštao. Blijeda si, kloniš se sunca povučena u tihu osamu unutar koje uživaš u nadahnuću stvaranja, uživaš u čarima noći. Priče koje stvaraš stravične su, ti si dio jezive tmine oko sebe. Daljnje opise prepuštam tebi, a ja sam ipak (bio?) tvoj stvoritelj. Moje iluzije su nekoć bile tvoje, sjeti se da si bila Vicious Vampire, da si bila Nathanael von Vesanus, da si bila Melanie. I počivaj i proslavi se pod kojim god imenom, ali ne zaboravi svoju nekadašnju, moju sadašnju bit. Upamti mržnju, spomeni se ponosa koji ti nije dozvolio slabost, koji te uzdizao iz crne zemlje ka tihim zvijezdama. Pogledaj se u oči, sjeti se kako su te nekoć hladno gledale. Ne prepoznaš li na svome licu isti pogled, znaj da si me izdala. Proglasiš li me budalom, znat ćemo da si mrtva.
Nathanael von Vesanus
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
