The Life Of One Can Be Poetry, The Lives Of Millions Just Stupidity
(naslov: neoriginalna reciklaža od "The death of one is a tragedy, the death of million just a statistic", ali ovaj post nastaje neplanski i govori o neumjetničkoj temi pa si dozvoljavam reciklažu. damn postmoderna 
)
Popljuvati, mrziti, prezirati čovječanstvo, grupe, većinu? Naravno.
Popljuvati pojedinca? Ne mogu ga strpati u čovječanstvo, grupu ili većinu ako se prema meni odnosi kao pojedinac kakvog se upoznaje cijeloga života, a svakog se pojedinca upoznaje toliko dugo. Tada nije dio nečega, tada je netko. Ako ga se može svrstati u većinu, tada za mene obično postoji samo kao dio toga, no dio za kojega mi je potpuno SVEJEDNO.
O društvu je štošta zapisano, dokazano, zaključeno - uglavnom ono što u meni izaziva gađenje, ravnodušnost, histerični podsmijeh, mržnju. Većina društvenih normi je naime izgubila svoj smisao, ali glupost ustraje u njihovom izvođenju... zbog poštovanja tradicije. Ne bismo li se loših navika trebali okaniti, osobito ako stvaraju puno patnje? Ne, oni ne mare, licemjerno poštuju tradicije, misleći kako im osiguravaju sigurnost.
Nisam nimalo naklonjena nečemu u čemu vidim samo negativno, bez obzira kako bilo opisano ili uljepšano. I ne zanima me hoće li netko hvaliti ljude, moje mišljenje je stvoreno, i mnogošto bi bilo potrebno da ga unakazi jer su negativnosti onoga što prezirem nezanemarive. Pozitivno ne mogu hvaliti. Ne znam zašto, zbunjena sam. Nerijetko je smiješno ono što se smatra pozitivnim.
Vjerojatno imam suviše negativan stav, ili sam previše tvrdoglava pa ne mogu vjerovati u ljepotu svijeta prema kojem postajem ravnodušna. Nalazim utjehu u vlastitoj ravnodušnosti, u mržnji i svojoj zloći koje možda i nemam.
Pogledajte, i pogledajte pronicljivo, pogledajte svojim moralom i razumom, pogledajte i vidite ono što ne volim. Zar je prijezir uistinu toliko neopravdan?
Pojedinac je jedinka koja piše vlastite knjige, makar često ne napuste okvire njegova uma. Čita ih se drugačije, pred njima se ne želim uvijek povući u samoću. Makar zazirem od nekih među čije sam stranice provirila ne želeći ići dalje. Ne može mi se naravno svatko svidjeti. Znam, pojedinac ne može funkcionirati bez društva, no on nije društvo, on nije povodljiva masa. On je jedan segment, makar bio segment te mase, jedan od mnogih, jedan koji je jedinstven. Društvo obično nije skup pojedinaca, jer ako izvučemo pojedinca, više ne gledamo cijelo društvo, nego njega jednog, bez obzira što je stvoren unutar mase. Čovječanstvo mi ne znači puno, možda mi ne znači ništa. Mnogo mi znače neki pojedinci, čak povremeno i oni koje ne volim koliko druge. Makar čovjek sam po sebi često ne bio ništa doli tipični predstavnik svoga dijela društva, ipak će se naći detalji koji ga razlikuju. Ako se varam tim trunkom optimizma, a sigurna sam da se ne varam, mogu reći da postoje i ljudi čije mislene knjige mi je drago čitati ukoliko mi dozvole.
I za kraj nešto što ću najvjerojatnije samo ja razumjeti, ali voljela bih to napisati iako je, najjednostavnije rečeno, debilno. Namjerno ne želim odati otkud je uzet citat.
I mean my heart's beatin'! My heart's beatin'!
My hands are shakin'! My hands are shakin'!
But I'm still shootin'! I'm still getting headshots!!!
I'm like boom headshot! Boom headshot!
BOOM HEADSHOT!!!!!!!
Pozdrav iz nutrine groba
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
