svjetlost svjetlosti

Šećući po svojim omiljenim stazama susretoh sasvim slučajno osobu za koju mi zape oko.Da,kako može zapeti oko,pogled, ah može se zapeti hodajući, koračajući, zapeti za nešto na što se nalazi na podu.
Al meni zape za oko, da, uspostavismo komunikaciju.
Prvo kratko, par riječi, i naš razgovor se razvi u ugodnu komunikaciju koja je lijepa, nenametljiva,mogu reći čak i nježna.
Prožeta čudnim impulsima, kao da se već odavno poznajemo.
Slijedeći tjedan ćemo na kavu.Ttako smo se bar dogovorili.Radujem se a pomalo se i plašim ali neznam čega se imam plašiti.Upoznati nekoga, pa što tu ima biti loše. Da, očito ,zaboravila sam ja taj osjećaj, odavno nisam nekoga upoznala na takvoj razini. Ah , nadam se da će proći dobro.
Ne da se nadam nečemu što bi mi moglo doprinijeti rješavanju moje emocionalne situacije, nego samo nekom ugodnom razgovoru i možebitnom razvoju prijateljstva, što je doista moguće. Jer osjetim da se nalazimo na nekim zajedničkim frekvencijama,impulsima, što je temelj za razvoj dobrog prijateljstva koji se ne zasniva interseno nego čisto, iz srca.