Kako sam se ubio na valentinovo zato jer nisam htio dejtati ružnu debelu kuju

Ubija san se

Ko Isus.

Što se događa u glavama mladih, kako je došlo do ovoga i što se događa u ovom svijetu

Čitajte sutra u Novom Listu. Ili ovdje. Svejedno.

Dotada, uživajte u šalici vrućeg kakaa. Pomaže.

http://news.nationalgeographic.com/kids/2003/12/images/coco-big.jpg

Hvala vam

Iako sam se premišljao dal da to uradim- ipak sam pročitao sve vaše komentare. Naveli ste me na razmišljanje i sada neznam što da radim. Ispada da opet nemam snage ništa izvesti do kraja, i da mi se život svodi tek na par koraka naprijed i pauzu koja traje u beskonačnost.
Možda se ja činim ko idiot, a ova ideja eksponiranje samog sebe, no stvarno se bojim života i svega što me očekuje. Pogotovo ako toliko burno reagiram (a stvarno jesam) na takve, po vama mizerne stvari.
Postove neću pobrisati, kao ni komentare. Možda nekom pomognu.

Pitanje je što ću uraditi sa sobom....

Debela kuja koju nisam htio dejtati

Sve se ponavlja. Sve je repeticija prijašnjih događaja koji se vrte u krug samo da bi mene zgrabila za muda i učinila da se osjećam ogavno, točnije kao govno.
Već sam vidio onaj žalostivi pogled u svojih "prijatelja" koji mi još jednom pokušavaju namjestiti nekakvu debelu, ružnu ili općenito neprivlačnu osobu suprotnog spola, samo da zadovoljim svoje sexualne želje.
"Ajde za početak"...
Kao da ja nemam nekakve kriterije koje zadovoljavam. Kao da sam osoba isprazna iznutra kojoj su emocije tek sporedna stvar. Želim "onu". Želim ponovo osjetiti nešto! A to se ne događa već godinama. I tako sam jadan zbog toga. I osjećam se tako loše i mizerno. I dok sam gledao tu curu mislio sam si dal se ona osjeća poput mene, odbačeno i loše- zbog svog izgleda. I bilo mi je žao te sam jednostavno otišao, dok su mi prijatelji brijali s nekim curama u kutu WC-a.

Cjenim vaše postove i pokušaje da mi pomognete, no oni mi ne pružaju ljubav, već žaljenje. Oni me ne ušuškavaju navečer kada močim jastuk suzama.
Netrebam izgovor za svoje slabosti. Ovo je jedina stvar u životu koju ću izvesti do kraja. Tako mi svega.

Save the planet

Nema smisla

Možda se samo ja tako osjećam, a možda je nešto u zraku, no mislim da ovaj svjet nije pravedan. Prekrcan ljudima kojima nije stalo do nikoga, sve se vrti u krug kao kolotečina bez imalo smisla. Mržnja pod okriljem ljubavi za viši cilj predočena kao ono pravedno i iskonski. To nije uredu.
Nebi bilo ni prvi puta da netko umre zbog ljubavi i od ljubavi.

Možda bude prvi puta da netko umre zbog marketinga i zlog svjeta?

Ne.... Nisam toliko sretan...

Moji osjećaji

Poput tamne tmine gorim u mraku
Osjećam da me guše stranci koji idu
Kuda?
Kamo?
Neznam ali se bojim tog mraka

Tražim tračak svjetla u tunelu bez nade
Strahovi od fobija, bolesti i ljudi
Kao olujom isparana lađa koja umire
I stoji godinama na istom grebenu

Davno, već davno me nema na ovom svijetu
Samo nešto što čovijekom biješe
Kao ptica, koja mrtva je, u letu
Čekam da otac kaže "On ne diše."

I onda me možda pakao čeka
Ali moja duša slobodna i meka
Dizat' će se u visine
Ići će kroz klance
Četrnaestog zauvijek pokidat ću lance

Ovo je moja priča

Svaka priča ima svoj početak, pa tako i moja. Moje stanje nije nastalo odjednom, ono je kulminacija više događaja i situacija koje su se ispreplele u jednu. Ovo je moja priča

Nekad sam bio veseo dječak koji nije mario za cure već se okupirao raznim stvarima kao što su bile brojne igre s prijateljima, televizija, video igrice i sve drugo što troši vrijeme mladog dječaka. Ulaskom u pubertet otkrio sam da me privlače cure, ali naravno bio sam isuviše sramežljiv da bi se družio s njima i zadovoljio svoju potrebu da o njima znam što je više moguće. Dečki bi u društvu pričali i komentirali cure te otkrivali ostalima ''što bi im radili'' što je mene jako zabavljalo i nasmijavalo.

Bilo je to sve lijepo i zanimljivo dok se nije pojavila ona sa svojim oštrim pogledom koji je stršio iz njenih očiju. Doselila se u grad i u moje srce. Ne znam konkretno što mi se svidjelo na toj curi, ali poželio sam ju upoznati, poželio sam bitiu njenom društvu. Prilika mi se ukazala na rođendanskom tulumu sestre mog prijatelja. Prijatelj nas je upoznao te sam tad saznao da se zove Klara. Koliko sam samo puta to ime u mislima izgovorio sljedećih nekoliko mjeseci…

Razgovor Klare i mene taj put je prošao dosta smotano jer ja nisam znao o čemu pričati zbog prevelikog uzbuđenja što sam ju upoznao. Ali ni ona nije bila osobito raspoložena za priču jer ju nisam pretjerano tad ni zanimao. No, ona je mene itekako zanimala, razmišljao sam o njoj cijelo vrijeme. U školi, na ulici, u kući, u snu – svugdje! Zaljubio sam se u Klaru.

Vrlo skoro sam naučio njen raspored sati i na svakoj pauzi između satova bi se ''slučajno'' našao na njenom putu često dobacivši neki glupi pozdrav uz blago teleći pogled. Ona bi se osmijehnula i pogledala u pod. Taj osmijeh je tako djelovao na mene da sam mislio da bih mogao svijet preokrenuti naopačke! Sreći nije bilo kraja i ohrabren tim osmijesima kovao sam plan kako je upitati hoće li biti moja djevojka.

Poslije par tjedana odlučio sam se nakon nastave pitati ju hoćemo li biti par. Sjećam se kao sad, škola je bila popodne, mrak je već pao i to sam smatrao dobrim jer u mraku neću vidjeti njene oči od kojih bi sigurno bio zanijemio. Čekao sam ju dok je izašla iz škole, prišao joj i pitao je da li može odvojiti par minuta vremena jer ju trebam pitati nešto jako važno. Lagana šetnja uz bezvezno čavrljanje nas je odvela u park gdje smo sjeli na klupu. Upitala me je tiho:

''Reci, što si me trebao?''

Znao sam da ne smijem zabrljati te sam stoga vježbao što ću joj kazati:

''Klara, ti se meni sviđaš. Jako. Možda si to i primjetila. Ovaaaj … želio bih da budeš moja djevojka.'' – rekao sam zureći u pod. Ona je duboko uzdahnula i slutio sam po tom da nije dobro. Njene riječi su počele izlaziti:

''Meni je žao, ali ja ne osjećam takvu privlačnost prema tebi. Zbilja mi je žao.''

''Ali, ali oni osmijesi?! Zar to nije bio znak da se i ja tebi sviđam? Oni pogledi…''

''Pa šta s osmijesima i pogledima? Pristojno se osmijehnuti. Neću te gledati kao neprijatelja valjda?!''

''Da, ali ja sam mislio…'' – nisam dovršio rečenicu već sam ostao šutjeti. Ni ona nije ništa rekla i tako smo sjedili dvije ili tri minute.

''Moram ići. Žao mi je.'' – rekla je i odšetala iz mog vidokruga, ali ne i iz mog srca.

Nisam mogao vjerovati da mi se to dogodilo. Bio sam siguran da će naredni dani biti ispunjeni srećom i radošću, no dogodilo se ovo. Samo sam htio nekog s kim cu dijelti ljubav. Nekog kog ću zagrliti, s kim ću pričati, zabavljati se… Prvi je to put da me netko odbio. Odtad sam se trudio da bude i posljednji. Klaru sam prebolio nakon godinu dana, ali nikad se više nisam zaljubio, nikad više nisam upitao curu za hodanje.

Moje samopouzdanje je bilo na nuli i ničim nisam htio riskirati da padne još niže. Takav stav prema curama i vezama mi je uskoro postao navika. I sad sam iz navike usamljen. No, kad vidim te sve zaljubljene i ja bih htio nekog. Želim nekog voljeti i da taj netko voli mene. Problem je što sam oko sebe napravo malu utvrdicu u ne pustam nikoga blizu. A tako bih htio srušiti zidine, no strah me je… nemam hrabrosti.

Valentivnovo se bliži

Valentinovo se bliži. To je ono veselo zvrkasto vrijeme, kada su svi zaljubljeni a ja upadam u redovitu depresiju zvog svog single statusa. I nije da nemogu uhvatit nešto za taj praznik, blagdan, slatkiš od vremena, već si postavljam nekakve kriterije kojih se držim. Nije da nemam, već imam imam priliku dejtati sa ružnom debelom obraslom ugojenom krmačom (morao sam malo uljepšati stvari, ipak je ovo javno), ali neželim. I onda se zapitam koliko sve ima smisla, i do kada ću morati na ovaj način? Zašto da trpim društvo koje ne trpi mene, i meni slične. Ionako znam svoju budućnost- osama.
Dad iz godine u godinu na taj dan vidim sve one ljude koji se veselo drže za rukice i ljubakaju, a sa TV-a i iz novina me zapljuskuje val reklama, te ujedno i podsjetnika koliko sam zapravo jadan i osamljen, te se osjećam jako.... Loše.

Ovaj blog ću pisati do valentinova, a onda ću se ubiti.