Ovo je moja priča
Svaka priča ima svoj početak, pa tako i moja. Moje stanje nije nastalo odjednom, ono je kulminacija više događaja i situacija koje su se ispreplele u jednu. Ovo je moja priča
Nekad sam bio veseo dječak koji nije mario za cure već se okupirao raznim stvarima kao što su bile brojne igre s prijateljima, televizija, video igrice i sve drugo što troši vrijeme mladog dječaka. Ulaskom u pubertet otkrio sam da me privlače cure, ali naravno bio sam isuviše sramežljiv da bi se družio s njima i zadovoljio svoju potrebu da o njima znam što je više moguće. Dečki bi u društvu pričali i komentirali cure te otkrivali ostalima ''što bi im radili'' što je mene jako zabavljalo i nasmijavalo.
Bilo je to sve lijepo i zanimljivo dok se nije pojavila ona sa svojim oštrim pogledom koji je stršio iz njenih očiju. Doselila se u grad i u moje srce. Ne znam konkretno što mi se svidjelo na toj curi, ali poželio sam ju upoznati, poželio sam bitiu njenom društvu. Prilika mi se ukazala na rođendanskom tulumu sestre mog prijatelja. Prijatelj nas je upoznao te sam tad saznao da se zove Klara. Koliko sam samo puta to ime u mislima izgovorio sljedećih nekoliko mjeseci…
Razgovor Klare i mene taj put je prošao dosta smotano jer ja nisam znao o čemu pričati zbog prevelikog uzbuđenja što sam ju upoznao. Ali ni ona nije bila osobito raspoložena za priču jer ju nisam pretjerano tad ni zanimao. No, ona je mene itekako zanimala, razmišljao sam o njoj cijelo vrijeme. U školi, na ulici, u kući, u snu – svugdje! Zaljubio sam se u Klaru.
Vrlo skoro sam naučio njen raspored sati i na svakoj pauzi između satova bi se ''slučajno'' našao na njenom putu često dobacivši neki glupi pozdrav uz blago teleći pogled. Ona bi se osmijehnula i pogledala u pod. Taj osmijeh je tako djelovao na mene da sam mislio da bih mogao svijet preokrenuti naopačke! Sreći nije bilo kraja i ohrabren tim osmijesima kovao sam plan kako je upitati hoće li biti moja djevojka.
Poslije par tjedana odlučio sam se nakon nastave pitati ju hoćemo li biti par. Sjećam se kao sad, škola je bila popodne, mrak je već pao i to sam smatrao dobrim jer u mraku neću vidjeti njene oči od kojih bi sigurno bio zanijemio. Čekao sam ju dok je izašla iz škole, prišao joj i pitao je da li može odvojiti par minuta vremena jer ju trebam pitati nešto jako važno. Lagana šetnja uz bezvezno čavrljanje nas je odvela u park gdje smo sjeli na klupu. Upitala me je tiho:
''Reci, što si me trebao?''
Znao sam da ne smijem zabrljati te sam stoga vježbao što ću joj kazati:
''Klara, ti se meni sviđaš. Jako. Možda si to i primjetila. Ovaaaj … želio bih da budeš moja djevojka.'' – rekao sam zureći u pod. Ona je duboko uzdahnula i slutio sam po tom da nije dobro. Njene riječi su počele izlaziti:
''Meni je žao, ali ja ne osjećam takvu privlačnost prema tebi. Zbilja mi je žao.''
''Ali, ali oni osmijesi?! Zar to nije bio znak da se i ja tebi sviđam? Oni pogledi…''
''Pa šta s osmijesima i pogledima? Pristojno se osmijehnuti. Neću te gledati kao neprijatelja valjda?!''
''Da, ali ja sam mislio…'' – nisam dovršio rečenicu već sam ostao šutjeti. Ni ona nije ništa rekla i tako smo sjedili dvije ili tri minute.
''Moram ići. Žao mi je.'' – rekla je i odšetala iz mog vidokruga, ali ne i iz mog srca.
Nisam mogao vjerovati da mi se to dogodilo. Bio sam siguran da će naredni dani biti ispunjeni srećom i radošću, no dogodilo se ovo. Samo sam htio nekog s kim cu dijelti ljubav. Nekog kog ću zagrliti, s kim ću pričati, zabavljati se… Prvi je to put da me netko odbio. Odtad sam se trudio da bude i posljednji. Klaru sam prebolio nakon godinu dana, ali nikad se više nisam zaljubio, nikad više nisam upitao curu za hodanje.
Moje samopouzdanje je bilo na nuli i ničim nisam htio riskirati da padne još niže. Takav stav prema curama i vezama mi je uskoro postao navika. I sad sam iz navike usamljen. No, kad vidim te sve zaljubljene i ja bih htio nekog. Želim nekog voljeti i da taj netko voli mene. Problem je što sam oko sebe napravo malu utvrdicu u ne pustam nikoga blizu. A tako bih htio srušiti zidine, no strah me je… nemam hrabrosti.
|