Buddha Dharma u svakodnevnom životu i dalje od toga

Vjerujem da ste u životu barem jednom čuli za pojam segregacija.
Najčešće je vezan uz američki jug prve dvije trećine prošlog stoljeća.
Crnci su u svim aspektima života bili odvojeni od bijelaca i kroz segregaciju ponižavani i obespravljivani.
I vjerojatno, ukoliko niste netko pun mržnje prema svijetu, to vas je zgražalo, donosilo nelagodu u kosti, greblo u umu, poručivalo da nešto nije u redu, možda rastuživalo, možda ljutilo.
No definitivno je prouzročilo neku reakciju.
Bili ste emotivno živo biće, bistrog uma, jasnijeg pogleda na svijet oko sebe koji ste promatrali vlastitim očima kroz vlastita iskustva, ništa vam nije bilo nametano, ništa tisuće puta monotono ponavljano (Gebbelsova tisuću puta ponavljana laž postaje istina ovdje dobro paše), imali ste dovoljno informacija da na temelju njih donesete vlastite zaključke i bili ste mirni s njima, niste bili zatrpani stotinama kontradiktornih informacija o istoj temi, do točke kada više ne razlikujete crno od bijelog, ili čak i razlikujete ali niste više sigurni u vlastitu prosudbu…
I tada ste se mogli jasno odrediti prema segregaciji, prepoznati istu, reagirati na istu.
Dok danas EEG crta emocionalne i ljudske reakcije je ravna linija, nikakvih emocija, nikakvog bunta, tupo ovcoliko prihvaćanje, meketanje u stadu (kao što kaže poslovica: kada svi misle isto nitko ne misli previše), strah iz neznanja, tupost iz ne razmišljanja, povjerenje u sustav koji vas je izdao, prodao, opljačkao (i smije vam se u isto vrijeme u lice) već nebrojeno puta, kmetovsko prihvaćanje sudbine, prihvaćanje priča koje su vam zapakovali i mudro prodali muda pod bubrege…
Danas segregacija cvate i sprema se biti osnova novog društva.
Određeni, koji su dokazali da su lojalni podanici, imati će određene povlastice (koje su nekada bile naše ljudsko pravo), dok će oni drugi koji još uvijek gledaju širom otvorenih očiju i slobodnog uma biti ugnjetavana manjina nad kojom će se vršiti pritisak.
Oduzimaju vam svima osnovna ljudska prava, a vi im plješćete i ponavljate njihove parole, neka budem rob, barem sam živ (neko vrijeme), ne trebam razmišljati dugoročno, dovoljno je da danas još dišem.
Nema veze što me konstantno bombardiraju lako dokazivim lažima, možete to podnijeti, samo da se stvari vrate u normalu.
No stvari se neće vratiti u normalu, jer da bi se vratile u normalu vi morate biti normalni, a tu bitku većina koja je pokleknula je odavno izgubila.
Ako se dopusti onima koji pokušavaju prekrojiti ovu civilizaciju po svojim mjerama da to učine, nikada više neće biti normale koja je bila, biti će novo normalno
No što je novo normalno?
Razmislite malo?
Nije li novo normalno nešto što do sada nije bilo normalno?
I tako nešto nenormalno postaje novo normalno u koje ćete se vi vratiti nakon što dokažete lojalnost.
Nema veze, sunce će sutra u zoru izaći, i uvečer zaći, ptice će pjevati, psi lajati, ribe šutke plivati, vjetar šuštati lišćem kroz šumu, valovi stvarati smirujući šum, i vjerujte mi, to će biti jedino normalno dugo dugo vremena.

Vjerojatno ovdje ima onih koji se još sjećaju 2012. g. i apokalipse, tj. kraja svijeta, koja je prema Mayanskom predviđanju trebala tada nastupiti.
Svi su očekivali da nas opizdi neki asteroid ili kometa, aktivira se super vulkan ili neka druga egzotična spektakularna katastrofa.
Jer priznali mi to ili ne mi smo društvo spektakla, sve što nije spektakularno prolazi nezapaženo.
I nije se dogodilo ništa.
Ili se samo nije dogodilo ništa spektakularnog.
Jer, što ako je 2012 počeo polagani raspad civilizacije, ono što ja volim zvati ‘kuhanje žaba’.
Žabu ubacite u kipuću vodu i ona će odmah iskočiti, no ako ju ubacite u hladnu vodu koju polagano zagrijavate žaba će se brčkati u njoj dok ne bude skuhana.
Te žabe smo mi.
I već smo dobrano skuhani, sada slijede samo začini i umaci.
Jer civilizacija kakvu smo poznavali se definitivno raspada, i još nismo svjesni kako će se sve nastaviti i kako će završiti.
2012. Je mogao biti potpaljen fitilj koji polagano izgara, ili srušena prva domino kockica, jer ako konzultiramo povijest niti jedna civilizacija nije propala preko noći, trebale su desetine ili stotine godina do potpunog raspada, no raspad je na kraju bio neminovan i uvijek ga je naslijedilo mračno doba, posijano klicama iz kojih je u budućnosti mogla izrasti neka nova civilizacija.

Postojale su prije nas velike civilizacije i postojat će i poslije nas.
Na nama je samo da prebrodimo ono što je već tu i što dolazi.

Prijatno, generacijo!