Vjerojatno ovdje ima onih koji se još sjećaju 2012. g. i apokalipse, tj. kraja svijeta, koja je prema Mayanskom predviđanju trebala tada nastupiti.
Svi su očekivali da nas opizdi neki asteroid ili kometa, aktivira se super vulkan ili neka druga egzotična spektakularna katastrofa.
Jer priznali mi to ili ne mi smo društvo spektakla, sve što nije spektakularno prolazi nezapaženo.
I nije se dogodilo ništa.
Ili se samo nije dogodilo ništa spektakularnog.
Jer, što ako je 2012 počeo polagani raspad civilizacije, ono što ja volim zvati ‘kuhanje žaba’.
Žabu ubacite u kipuću vodu i ona će odmah iskočiti, no ako ju ubacite u hladnu vodu koju polagano zagrijavate žaba će se brčkati u njoj dok ne bude skuhana.
Te žabe smo mi.
I već smo dobrano skuhani, sada slijede samo začini i umaci.
Jer civilizacija kakvu smo poznavali se definitivno raspada, i još nismo svjesni kako će se sve nastaviti i kako će završiti.
2012. Je mogao biti potpaljen fitilj koji polagano izgara, ili srušena prva domino kockica, jer ako konzultiramo povijest niti jedna civilizacija nije propala preko noći, trebale su desetine ili stotine godina do potpunog raspada, no raspad je na kraju bio neminovan i uvijek ga je naslijedilo mračno doba, posijano klicama iz kojih je u budućnosti mogla izrasti neka nova civilizacija.
Postojale su prije nas velike civilizacije i postojat će i poslije nas.
Na nama je samo da prebrodimo ono što je već tu i što dolazi.
Prijatno, generacijo!
Post je objavljen 03.05.2021. u 22:25 sati.