rastakanje

srijeda

studeni

2014

Zgužvaj i baci u koš

Nakon podosta, bi-ne bi, moga landranja po blog haeru, ipak sad definitivno moram sve ovo pogasiti.

Ovaj puta to je zbog nemogućnosti admina da za vijeke vijekova, sa amenom i bez amena, zablokira bezlične face (pogotovo jednoga) koji na blog navraćaju samo zbog iritiranja okoline, zbog pljuvanja i sranja po ljudima koji pokušavaju napisati suvisli tekst, pa o njemu razgovarati sa istomišljnicima i neistomišljenicima. Dakle, razmjenjivati ideje, stavove, mišljenja, slagati se, ne slagati se, razgovarati, objašnjavati, slušati, primati kritike i dati poneku.
Svega je toga nekada bilo, iako je i tada (prije 6,7,8 godina) uredništvo blog haera, često iz samo njima znanih razloga forsiralo neke na uštrb drugih, ali to je ništa prema činjenici da sada blog "uređuje" taj neki bezlični lik iz dijaspore i sere sveudilj svoje nakaradne komentare, tako da je jedina aktivnost na blogu, brisati njegove nekulturne opaske.
Što bih trebao? Biti jači? Ne. Ne pada mi na pamet tući se s takvim konjem, jer sam se tukao kad je trebalo i gdje je trebalo i preživio, iako mnogi moji nisu, iako ni moja kuće nije, dok je on uživao u toj svojoj dijaspori, a sad nas sve skupa uči pameti kako treba biti hrvatina.

Iako se blog haer jako izmjenio, ipak je tu dosta zaista dobrih autora, čiji će mi radovi nedostajati, ali ipak mi je važniji moj mir.
Nitko neće plakati, a to je ipak najvažnije

komentiraj (16) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2014

Lancun na žilet

Zahvatili smo onoliko kilometara koliko se može obujmiti ustopiranim Ford Taunusom. I taman prije nego li će početi tinjati mjesec nad srpanjskim Omišem, a sunce se survati u dubine Jadrana, baš onako kao na fotografijama čeških turista, koji zalascima sunca na moru podređuju sve ljepote urona sunca iza Krkonoše ili negovog crvenila nad Vltavom, da baš tako, u tom dobu dana, uljudni Jugošvabo nas iskipa iz svog kremastog Taunusa. Oko nas su se šepurile sedamdesete, a naše sedamnaeste i osamnaeste su se šepurile među njima. Poželjeh letjeti ili biti bar galeb, onaj stvor što ždere sve i ne razmišlja puno, pa sve tako neprepametan, opet slobodan i koliko god bio kreštav i dosadan, opet mu svi zavide na njegovoj slobodi. I tako se uhvatismo u slobodi, u činjenici da smo sami, a tek koji put obrijani, tek ponešto vidjeli, a ipak sami i slobodni od staraca, koji su tada imali manje nego ja sada, pa opet bili starci, u srpanjskom sumraku raspuklim od cvrčaka, uz magistralu koja vodi prema jugu.
Vrijedilo se napiti. U slavu slobode ili možda u slavu neznanja kuda sa sobom, onako kako su pili vršnjaci te generacije i vršnjaci svih generacija u nekim drugim prijašnjim ili nekim drugim budućim vremenima.
Pustili smo da nas put odvede do uske kale, koju sada ni u kojoj varijanti ne bih mogao pronaći, jer su mi godine ispunile previše slobodnih sinapsi i poslagale se na njih zauvijek, e da bi se tamo obavio očevid i skupili dokazi o tome kako su naši dnk-i zujali kroz mase šarenih turista i stali ispred dvora te prodavačice. Veli da prodaje domaće vino. Neka. Tek nakon dosta godina sam shvatio da nije moglo biti nikakvog smisla, a ni vjerojatnosti da se u ustreptalom i prepunom srpnju, baš prekvalitetno domaće vino prodaje tamo nekim još domaćijim klincima, koji eto, nisu imali ni za pivu u bircuzu na šetnici, pa su se za štimung odlučili ubiti crvenom patvorinom.
To se ne proba, rekla je, nego se polije po dlanovima, a onda ih se stavi tik pred lice i duboko udahne. E da, tako ćemo shvatiti da je vino dobro. Eh, marketinga, pomislih nekoliko decenija kasnije. Neka joj bude.
I bilo je dobro. Ošamutilo nas iz prve.

Možda bi priča tu i počela i završila, da nisam nakon podosta prohujalog vremena shvatio da je ta šjora bila paradigma hrvatskog, tada jugoslavenskog, udri ubij turizma, u kojemu furešt željan nezaboravnosti trenutka, željan davanja ne bi li dobio, željan uzimanja ako mu dadu.
Po njenim natuknicama evo tridesetak godina i još koju kasnije, postadošmo zemlja konobara i sobarica, ma koju god školu završili i ma čime se ranije baviše naši djedovi, jer u friškoj etiketi na bočetini vina i prozoru kroz koji mogu buljiti u parkiralište ili ponekad u kokoši, skriva se sva mudrost ekonomske budućnosti ove zemlje, koja čak ni godine ne broji od Nove do Nove, nego od sezone do sezone.

Da, zaista, kako smo to preko noći postali zemlja konobara i sobarica (nemam ništa protiv tih časnih zanimanja), uz naravno neizbježne kladionice?
Bespredmetnim se čini postavljati pitanje gdje je nestala drvna inustrija, gdje metalurgija, gdje poljoprivreda, gdje farmacija, gdje telefonija, gdje vojna i ina. Otprilike svi znamo odgovor na to pitanje, ali zašto svi moramo biti konobari i sobarice? Zašto je svaka vijest iz prosječnog istarskog sela ili nekog sličnog iz Podravine, vijest o tome kako su staro imanje pretvorili u turističku oazu u kojoj će gosti, i oni naši i oni strani, češkati magarce i bacati zrnje kokama, pa podrigivati od jakog doručka kakvog samo mi ovdje radimo, pa onda sjediti u hladu lipe ili murve, a samo zato da bismo i mi u našem selu mogli biti konobari i sobarice.
Jesmo li toliko neinventivni, baš kao i ja, pa ne znam kud bih sa sobom pa štancam ove retke ne bi li mi istekla nedjelja ili je budućnost ove zemlje doista u konobarenju i zatezanju lancuna na žilet.

komentiraj (28) * ispiši * #

utorak

siječanj

2013

Ne bojte se znaka

Generalno, ja sam protiv svega. Naravno i protiv ovog mog bloga, tog uzaludnog pribježišta, na kojem trkeljam rijetko, ali do besvjesti.
Protiv sam ljudske gluposti i protiv sebe kad se ulovim u gluposti. Protiv sam idiotluka svepristutnih televizija, protiv ludila i zaluđenosti, protiv prolaznog vremena u "gornjem dijelu staze" i protiv "jahanja kolca", protiv čišćenja snijega i protiv poplava, protiv svega za što je većina i za što su svi. Protiv neupućenosti, neukosti, pa protiv čitanja Crvenkapice sa četrdeset godina, jer sam za, da se sve nauči onda kada je učenju vrijeme.

Ne znam hoće li tko navratiti, pa ovo čitati, ali protiv sam toga da taj i takav ima problema sa shvaćanjem ove moje slovarice.

Dakle, zato ću početi.
Ne zato što sam protiv, ali da zato što sam ogorčen i da zato što mi tutnji kroz medulu spinalis, sve do od duhana zakrčenog korteksa, jurišnička ujdurma s obje strane o jeziku i pismu Srba u Hrvatskoj.
Tko me je čitao ranije (dok sam imao onaj hvalospljevljiv blog) znat će da nisam mrzitelj, ali jesam u kontri, k'o nekada sandinistički kontraši (ovo je samo zbog toga što su imali super nick, pa mi se uklapa u ovo naklapanje).

Poentiranje u sredini bludničenja.

Srbi u Hrvatskoj su oduvijek, a vrlo vjerojatno i zauvijek, govorili i govorit će hrvatskim jezikom. Jest, oni su druge vjere, što su im uhljebljeni popovi, baš kao i nama, podvalili još ihaj davne 1054. godine čime su stvorili tisućljnetni antagonizam koji je trajao, traje i trajat će u nedogled. Jest, narod im se zove drugačijim imenom, nego što se zove narod kojemu evo ja pripadam, ali dio tog naroda, koji je živio i živi u Hrvatskoj, je oduvijek govorio hrvatskim jezikom. Čak bih se mogao zaplesti u konstrukciju da su, zadnjih stoljeća (ili možda manje, da sigurno manje) bili čuvari hrvatskog književnog jezika.

"Ideš", rekao bi moj neuki sugrađanin, kojemu je podvaljena, a on je hrpimice zagrlio, teza o Hercegovcima kao iskonskim pronositeljima hrvatskog jezika. Reći ću mu da je u krivu, isto tako kao što su u krivu svi oni koji u tu povlaštenu skupinu svrstavaju Ličane Hrvate, ili Slavonce Hrvate ili slične podskupine.
Baš Srbi koji su živjeli ili koji još žive u Hrvatskoj su prepoznatljivi u onom trenutku kad započnu razgovor, kad progovore, jer govore hrvatskim književnim jezikom (uz oscilacije koje postoje u svemu što iz bilo kojeg razloga može oscilirati). Zato smo im se čak znali rugati. Da. Rugati, jer mi se volimo rugati. Zato. Zbog njihovog jasno čujnog "ije", nasuprot mojoj ikavici ili zagorskoj ekavici. Zbog njihovog "donijeti, prenijeti, raznijeti...", nasuprot neukom "doniti, donesti, prenesti, priniti...". Ah, primjera je više nego što je prostora na svesvjetskoj mreži svih mreža, pa zato neću dalje.

Isto tako, Srbi u Hrvatskoj nikada nisu govorili srpskim jezikom. Nikada. Nikada oni nisu ekali, nikada brekali. Nikada.
Što se pisma tiče, eh znali su ga isto kao što sam ga znao i ja (i još uvijek ga znam), jer su ih, kao i mene i sve oko mene, do one tamo godine, to učili u školi. I što ima loše u tome što ja znam i oni što znaju još jedno pismo koje nije latinica? Ništa. Da znamo naizust čitati egipatske tvorevine, bili bismo vrijedni poziva u Big Brother ili kakvu drugu emisiju tipa "Ja sam neotkriveni antitalent". Ali ne, neće se dogoditi to, već ćeš biti izložen ruglu, jer kako to ti znaš nešto što se ne smije znati. E, 'oću baš.

A onda je narod izabrao svjetinu koja ga će voditi i koja će ga kulturno oploditi i koja će mu pod guzicu podvaliti Zakon o jeziku i pismu nacionalnih manjina (tako ili slično se zove) i naložiti Srbima u Hrvatskoj da nakon što su stotinama godina govorili i pisali hrvatski, počnu ekati i brekati, jer će u suprotnom vlast i većinski narod biti smatrani netolerantnima. Pod hitno će bakica iz, neću reći kojeg srpskog sela u Lici, morati naučiti ćirilicu, jer sve što je do sada znala je bilo krivo. Ona će pod hitno morati prestati računati kad će umrijeti (iako joj je već osamdeset i osam) i latiti se Bukvara i krenuti sricati: "a, b, v, g, d..."

E, ali stvar će morati ići tako, jer imamo Zakon sa velikm Z, kojeg obožavaju četnikolike face u Vukovaru, a kojeg još više obožavaju ustašoidi s druge strane. Ma, da nije bilo ovakve mogućnosti za nastavak klanja svim sredstvima, trebalo ga je izmisliti.
I sad će mašinšloser iz Borova ili konobar iz Vukovara ili autoelektričar iz Bobote odlučivati o razvoju jezika jednog naroda ili dva naroda, kako vam drago. Uz dužno poštovanje prema nasumice nabacanim zanimanjima, doista mislim da oni tome nisu dorasli.

Kada su, čini mi se 1990. godine napravili na tv jednu zanimljivu emisiju u kojoj je govorio Živko Kustić (valjda zato što nije rimokatolik, a ni pravoslavac), svatko tko je slušao toga elokventnog i načitanog i čovjekoljubivog svećenika, mogao je zapamtiti misao: "Ne bojte se znaka. Ne bojte se ćirilice, jer ona koristi samo drugačije znakove, za one glasove koje svakodnevno izgovaramo" (nije doslovno, ali sjećam se smisla njegovog nastupa).
Dvadeset i kusur godina nakon toga još uvijek se bojimo znaka. Bojimo se onih koji znak čuvaju, a bojimo se i onih koji znak napadaju. Bojimo se mraka i neukosti, a najviše onih koji ozakonjuju ono što se ozakoniti ne treba. Bar ne na ovaj način.

UPDATE: 24.02.2013.

U meni je proradila taština. Iz mene sikće i klokota. Moj ego egotripujući se stropoštao, pa si ličim na prosječnog i uvijek viđenog blogera, kojemu je njegov uradak vrijedan ushita, tetošenja, pažnje, sveudiljnosti i prepoznatljivosti, jer sve što si je ego poželio rasulo se po bespućima blogerske zbiljnosti.
Uvijek viđeno i ništa novo.
Dakle, na istu temu se osupnuo progovoriti još jedan autor i osvanuo na naslovnici. Zato sam zakmečao i zato sam zlurad i neobjektivan, zato sam mekan k'o zečji repić i nejasno plutam dalje.
Da, jer doista mislim, još uvijek, jer tako mislim oduvijek, da je srž, bitak, sveznanje o problemu jezika i pisma srpske nacionalne manjine sažet u mom postu, a ne u nekom drugom. Sve što je politika učinila ne bi li se tom narodu dodvorila, krivo je učinila, jer taj narod s ovim problemom nema blage veze. I zato, da su mene slušali, a nisu, i neće, jer nisam ni u jednoj od bogohulno smišljenih stranaka, ni ovaj problem ne bi uopće postojao.

Čiča-miča

UPDATE: 25.02.2013.

Eh, da, posebno mjesto u mom osvrtu i mom viđenju svijeta, vezanog za ovo naklapanje, poklanjam Hrvatima koji ne znaju hrvatski (hej, pa oni govore srpski, a da toga nisu ni svjesni, haha idem se cerekati), a busaju se da bi se moglo dogoditi da završe na intenzivnoj i laju protiv pisma (kojeg ne znaju) i protiv jezika (kojim govore).

komentiraj (12) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2012

iljadita medalja za srbiju

Gade mi se kradljivci, gnušam se tatova, povraćam u mlazu zbog sitnih duša, dobivam osip od pokvarenjaka i ćelavim pomalo zbog lažljivaca koji mi se cerekaju u lice i uvjeravaju me da je danas ponedjeljak.
Ne mrzim (stran mi je taj dio ljudske duše), ali iz petnih žila ne volim ljude što su još u osnovnoj krali prvašićima olovke, što su u srednjoj bezdušno lagali da im je umrla baka, jer su se bojali testa iz rvackog, što su fax kupili uhljebljeni u toplini državnih jasala, pa se umirovili, a da se nisu ni na posao morali ustajati.
Ne volim kad se krade, ne volim kad se bezočno laže da je Miro Cerar bio Srbin iz Paraćina, da je Mate Parlov gedžo iz Surdulice, da je Matija Ljubek trubač iz Dragačeva, da je Franjo Mihalić konjušar iz Pančeva i još neki i još puno njih.

Gade mi se i pokradeni, koji vole da su pokradeni, pa ne žele čak ni viknuti da su ih pokrali. Nitko se radi toga ni po guzici ne bi počešao, pa zašto bar onda ne kažu da su pokradeni.

Gade mi se i objašnjenja, gade mi se racionalizacije, gade mi se uljuđena općenja sa neuljuđenim svijetom, oko stvari radi koje treba galamiti i lupati po stolu.

Da budem jasan. Svi nabrojani i još njih stotinu i više osvajali su medalje za zemlju koja se zvala Jugoslavija. Molim? Nešto nije jasno? Molio bih učene i one manje upućene neka se prisjete čiju su zastavu slavili i koju himnu pjevali kad ja Parlov razbio nos Karilju ili kad je Ljubek pobjeđivao u čamcu kakvog smo u Montrealu prvi put vidjeli ili kad je Đurđa izašla iz aviona sa sombrerom na glavi? Ja sam navijao, iako zanam da će četiri i po' milijuna mojih sugrađana reći da su oni tada bili na plaži ili kupili sijeno ili istiskali prišteve na nosu ili dirinčili u Prvomajskoj, ali za Jugu sigurno nisu drukali. Nek nisu.
Dosta.
Zaista dosta nabrajanja i žuči, jer ovo ionako neće pročitati više od dvoje ljudi plus ja kad navratim vidjeti jesam li gdjegod zajebao sintaksu ili opizdio zarez umjesto slova ž.
Dosta.
Zato jer jednom zauvijek poštovani publikum sa istoka mora shvatiti da ne može živjeti na tuđoj slavi, da ne može samome sebi pljuvati u facu i stiskati ukradenu Matinu medalju u zapišanom džepu.
Ne može to tako. Ne može.
Postojala je zemlja, koja više ne postoji, a ta je zemlja imala sportaše koji su osvajali medalje. Zemlje nema, ali medalje su njene i njenih tadašnjih sportaša zauvijek i ne mogu biti nikoga drugoga vlasništvo.
Od njenog nestanka trebalo je (i mi smo to napravili) početi brojati od nule, pa 1, 2, 3, a ako se dogura do 4 neka, fala bogu.

p.s.
U silnom zatiranju tradicije hrvatskog sporta veliki doprinos i dan danas i noć noćas daju sveudiljne hrvatske televizije koje (usput budi rečeno i p.s.-om budi rečeno) ne priznaju da su Dinamo i Hajduk ikada odigrali međusobnu utakmicu prije devedesetprve godine. E, da.
Možda Srbi i nisu ukrali tradiciju i medalje, nego smo im to širokogrudno dali?
Dabogda nas okupiralo 200 Austrijanaca

komentiraj (6) * ispiši * #

ponedjeljak

lipanj

2012

Tupost

Fotografija je usputna i nema nikakve veze s mojim predinfarktno-predčirno-predkaricinomno-predosipnim stanjem, do kojeg dolazi svakodnevno u više neritmičnih pojavljivanja, čemu je uzrok nepismenost kojom sam okružen.
Onda se upitam, jer me nema tko upitati, što li su nam to učinili od jezika? Lošim đacima je sustav omogućio da se cerekaju onima od kojih su prepisivali zadaće, a sada (o već jako dugo, a ne sada) mijenjaju i ovaj naš lijepi jezik i od njega stvaraju odurnu šećernu tablu, koja nikada neće postati čokolada.

komentiraj (2) * ispiši * #

ponedjeljak

siječanj

2012

Paralelizam

Možda je izlaz u mogućnosti življenja paralelnih života ili bar nekoliko njih, pa ne bismo vječito imali osjećaj da smo tamo negdje i tamo negdje, pa u onom vremenu ondje i u onom vremenu poslije i malo u onome prije propustili biti i propustili vidjeti i disati vrijeme koje je usput prolazilo ne obazirući se na nas.

Ne pali me nostalgija, iako bi me se na guranje još kako moglo upaliti, ali počesto mi padnu na um događaji kojima sam bio suvremenik, ali nisam bio sudionik.

Eto, tako je i s Koncertom kod Hajdučke česme. Zašto mi Dugme pade na pamet rano ujutro pojma nemam, ali znam da je takvih događaja bilo more. Ne mogu, a ne sjetiti se Mlinarčeve "Trebao sam, ali nisam". Sve je to nekako isti kontekst kojega je vrlo lako otpuhati glupom sintagmom o prolivenom mlijeku, ali neću.

Uz tisuće događaja koji su projurili pored mene, a da nisu ni trepnuli, u nekima sam sudjelovao, a da ni trunom svog bića nisam to htio.
Al' to mu tako, valjda mora biti.

komentiraj (6) * ispiši * #

utorak

prosinac

2011

Preselimo Zagreb u Mrdušu Gornju

Da se razumijemo, Zagreb je grad moje mladosti i još je. I bit će.

Drugo nešto mi para um, ždere me, i kako bi rekao jedan moj prijatelj, kad u napadu etnospike, razvali "ne nadimaj me". A baš me nadima, i baš me proserava, i baš me čini tupim, e da me 'oće učinit oštrim, i baš me raspolovljuje k'o sikirom posred medule spinalis, baš me raspali skoro da osjetim tremor, pa bih stisnuo šaku, jer dosta je susprezanja i opizdio po pucketavom ekranu moga tevea svaki put i baš svaki put, a ponekad i preventivno, baš uvijek kad veleumni reporeteri (nisu oni krivi) stanu ispred Importane centra ili pod rep, pa počnu unjkati i propitivati.

Jasno mi je da se Hrvatska preselila u Zagreb, jasno mi je da se na to pripremaju i oni koji se još nisu uspjeli preseliti, jasno mi je da nas sve treba posložiti sveudiljnim zagrebačkim avenijama i obući k'o Kineze iz doba bicikla, pa da budemo isti i jednaki, baš onakvi kakvima nas vide dalekovidničarski iluzionisti iz ove nam Lijepe.
Kako drugačije objasniti nemuštost, neinventivnost, zelenilo, jad, trućeraj i trećeraj, plitkost i plitkoću, nepismenost, nedoraslost, praktikanstvo, dno i dosadu, kada svaki put, ali doista svaki put, u vezi bilo kojeg glupog, idiotskog, primitovnog, neukog i kakvoggod pitanja, reporteri hrvatskih teve kuća zapiče pravac pred Importane ili pod rep i stanu pitati puk što li misli i što li sanja i što li snatri i što li mnijeva i predmnijeva i što li vrti u svojoj glavi u vezi ovoga i u vezi onoga. Dosta. Dosta. Dosta.

Želim čuti što na takva pitanja mogu i žele odgovoriti građani Bjelovara, Čakovca, Biograda, Senja, Požege, Valpova, Gospića, Sinja, Samobora (gle, ni njih nema) ili nekog sela u Zagorju, neke zabiti u Lici, nekog mjestašca u Istri, neke cure sa Klisa i nekog momka sa Visa (jebiga ovo sam prepis'o).
Ali ne. Nema nikoga. Nema nikoga osim onoga tko je naumio živjeti u Zagrebu ili kome se šukundjeda vrač (i ovo sam prepis'o) još rodio u Zagrebu, pa i on sad landra pored tračnica i troljezga u kameru. Događaji se nisu dogodili ako nisu bili na televiziji, a još su se manje dogodili ako na njih nisu asocirali Zagrepčani.

Da se razumijemo, Zagreb je grad moje mladosti i još je. I bit će. Jer ga volim.

Ali ne volim uređivačku tupost naših televizija. Ne volim kad u ove kratke dane legnem i šaltam programe, a na svakom hrpetina neinventivnih anketa na temu "što o tome kažu građani". Zašto baš građani Zagreba? Zašto ne građani Noršić Sela ili građani Pušće Bistre ili građani Sela Moga Maloga?
Valjda zato što svi već živimo na jednom mjestu, u jednom gradu, s jednim mozgom i jednom misli ili bismo uskoro takvi trebali biti.
Ili zato da bismo si umislili da i nas netko nešto pita? Ili zato da bismo bili važni kad nas susjed Žnidaršić (a u kurac i ovo sam prepis'o) vidi u Dnevniku? Ili zato da nam dokažu da svi o svemu sve znaju, pa i zagrebački čekači tramvaja?

Ruku pod ruku s ovim idiotskim teve prilozima idu i "javljanja naših reportera s lica mjesta". E, tu popizdim. Opizdio bih ekran mandarinom, ali lijen sam čistiti poslije, pa se zadovoljim glasnim negodovanjem s tribine. Kakvo božje "lice mjesta"? Jebemliti da ti jebem. On (reporter) sam, iza njega kuća, najčešće kuća iz Remetinca ili kuća s Markova trga ili ona velika sa Zrinjevca. I nigdje nikoga. Ni psa. Ni peseka. Žive duše. Ni leša. Ni smetlara. Ni kontejnera. A on se upinje objasniti nešto sa "lica mjesta".
Pa za bogamiloga, dođi u studio, sjedni k'o čovjek i proseri što si "čuo na terenu".

Eto, zbog svega toga i još puno neiskazanoga, ja bih da mi lagano preselimo Zagreb u Mrdušu Gornju ('ko je rek'o Donju?), pa da građani, tada milijunske Mrduše svaki dan, na svim televizijama, sudjeluju u anketama, koje ćemo mi iz malog i opustjelog Gradeca gledati za dugih zimskih noći.

komentiraj (5) * ispiši * #

srijeda

studeni

2011

Vlakom iz Rusije

"Štel sem joj nekaj napisati", zborio je Jurek Štefanić natporučniku Hećimoviću dok je Reichov vlak označen crvenim križem na bijeloj podlozi dosadno kloparao ruskom pustarom. Zima je očijukala s jablanima uz prugu, zamatala i utišavala bjelinom grmljavinu topova, tutnjavu tenkova, zapovijedi silnih narednika i jauke jurišnika dok im šrapneli otkidaju udove i razbacuju ih po obalama Dona i Volge. Jurek je svoju potkoljenicu ostavio kod tek poleglog brijesta sastutog u iverje silinom plotuna iz ruskih tenkova.

Čiji će biti muž, čiji oslonac, komu snaga, dok bude klatio batrljkom kroz selo, kroz Zagorje, naslonjen na štake pod pazuhom, nemoćan raditi ono što kmet oduvijek mora i jedino zna, zguren brazdati zemlju? Kako će joj objasniti koliko je daleko taj Staljingrad i kako se bezočno pred njim gine kao pred tustom guskom smrti, koja ne voli slabe i ne ljubi nježne, pa ih halapljivo guta do iznemoglosti. Do njihove iznemoglosti.

Nekako će ga već Wehrmacht izvući i prevesti ukrajinskim dolinama, znao je, jednom će i Karpati ostati iza leđa i njemu i čitavoj 369. pješačkoj pukovniji, pa će se, kad jednog dana vlak ututnja u Panoniju, nasmijati Dunavu, baš kao da vidi Sutlu.
Do tada bi i rana mogla bolje zacijeliti, pa kad malo zasvrbi, da je može u miru počešati rubom šinjela, sav sretan što se život bar u nju vraća. Jer kakva je to rana u koju se život ne vraća.

Zato joj ništa i nije pisao, svojoj dobroj puci i sada vrijednoj ženi, nenavikloj na knjige, jer ni slova još nije naučila sricati, a i neće, jer neće više imati kad, već će u crno zaviti sudbinu i na pleća uzeti i njega, otpalo dugme s ulaštene odore umišljene vojske.
A i da je pisao, ne zna bi li velečasni Karlović htio izrecitirati cijelo pismo, kad bi mu ga Ona, onako sitna i ponizna nakon Mise, donijela i zamolila da ga pročita. Možda bi pročitao dio, onaj mirni u kojem joj nespretno zbori da je voli, u kojem joj muški govori da čuva djecu i grunt, dio u kojem on slavi dobru plaću u još boljeg gospodara, ali za kojeg neće poginuti, ali bi sigurno preskočio sve ostalo, sve one tuge što su snašle njegove prijatelje, sve ono zlo što je činio drugome, sve ono što njegova pisaljka ni ne zna napisati, ali boli i boli i prejako boli, i kako se crveni ruski snijeg dok nemoćan leži kraj poleglog brijesta, pa više nije siguran ni u to je li Bog odabrao stranu ili samo pustio da ludilo juriša dok god se ludilu juriša.

komentiraj (21) * ispiši * #

četvrtak

studeni

2011

O (a)moralu, rode, da ti pojem

Roditelji Miroslava Plazibata nikada nisu došli u školu, jer zašto bi se inkomodirali i nepotrebno glancali svoj Ford Taunus 17M, e kako bi se odazvali pozivu mlade i nadobudne Silvije Štimac, koja se usudila s prvim maslačcima u školskom dvorištu, posumnjati u dobrotu njihovog djeteta. Što li si umišlja ta mlada fufica i zar ne shvaća da će je razriješit i razredništva, a možda i posla, bude li kopala po utrobi obitelji, čiji je djed propješačio stotine bosanskih planina ne bi li se ozeblih nogu u drugom redu vrste poklonio Savi Kovačeviću. Neka samo nastavi tetošiti, pa što ima veze ako je nadaren, onog malog Zvonareka, jer ma kakav god bio ne može dogurati dalje od onoga do kuda je dogurao njegov rođeni djed u blatnjavim cokulama domobranskim.
Jebemti sunce kalajsano, - drečao je tata Plazibat, zna li ona da sam ja od osmna'jstog četvrtog u CE KA. Ne'š 'vako moć' živ't s tim ljuckim nikogovićima. Uza zid to treba sve. A ti se, Miro, ne zajebavaj. 'Es čuo.

Ne puno godina poslije, činilo mu se kao jučer, Mali Zvonarek je dahom pokušavao ugrijati do plavila promrzle prste naslonjene ne nepotreban AK-47 i kroz maglu nazrijeti što se nazrijeti nije moglo, idu li ili ne idu. Tek zašao u dvadesetprvu, a već je znao kako je odurno kad studen zabada zube kroz adidaske, a žlica tople mamine juhe je tek davno zaboravljena freska, izlizana do neprepoznatljivosti, da se čak zapitao je li ta idila uopće i postojala ili je uspio perpetuirati nemoguće, pa posložiti stvari onako kako se stvari slažu, čiste i netaknute, kao pred ukop, u mir. Pa usnuti milinu metka, njegovog toplog zrna, ispaljenog i zafijuknutog nekom pijanom, ali preciznom rukom, metka koji pogađa bez ispravka, odjednom, bezbolno točno i zauvijek.

Majku im jebem komunjarsku, jugonostalgičarsku, - vrištao je tata Plazibat u danima koji su došli nakon dana koji su rodili sve dolazeće dane, - znaju li oni da sam ja u HADEZEU od prvoga dana, pa ne može moj sin biti prvi na toj njihovoj montiranoj optužnici.
Miroslav je uspio preživjeti dvadesetprvu, iako mu je bilo teško kroz devedesete naviknuti se na stotine okusa egzotičnih koktela, i kusati prah sa staklenog stola, ali je uživao u svojoj gluposti tapšati terenca po haubi i grickati uho sisatoj sponzoruši. Uspio je nadživjeti i plakate s kojih se cerio godinama nakon toga, u društvu tate i tatinih prijatelja, sve dok plakate nije spržilo sunce, pa saprala kiša nošena genovskom cikolonom, pa retuširala bura, pa ih zamrzlo inje, pa opet sunce i tako u krug do nove predstave. Preživjet će i prvo mjesto na optužnici, jer smrtne su se odrekli svi koji vjeruju da je dobro, štoviše da je bolje, da dio života gadovi prožive u svojim govnima.

komentiraj (12) * ispiši * #

<< Arhiva >>