Zahvatili smo onoliko kilometara koliko se može obujmiti ustopiranim Ford Taunusom. I taman prije nego li će početi tinjati mjesec nad srpanjskim Omišem, a sunce se survati u dubine Jadrana, baš onako kao na fotografijama čeških turista, koji zalascima sunca na moru podređuju sve ljepote urona sunca iza Krkonoše ili negovog crvenila nad Vltavom, da baš tako, u tom dobu dana, uljudni Jugošvabo nas iskipa iz svog kremastog Taunusa. Oko nas su se šepurile sedamdesete, a naše sedamnaeste i osamnaeste su se šepurile među njima. Poželjeh letjeti ili biti bar galeb, onaj stvor što ždere sve i ne razmišlja puno, pa sve tako neprepametan, opet slobodan i koliko god bio kreštav i dosadan, opet mu svi zavide na njegovoj slobodi. I tako se uhvatismo u slobodi, u činjenici da smo sami, a tek koji put obrijani, tek ponešto vidjeli, a ipak sami i slobodni od staraca, koji su tada imali manje nego ja sada, pa opet bili starci, u srpanjskom sumraku raspuklim od cvrčaka, uz magistralu koja vodi prema jugu.
Vrijedilo se napiti. U slavu slobode ili možda u slavu neznanja kuda sa sobom, onako kako su pili vršnjaci te generacije i vršnjaci svih generacija u nekim drugim prijašnjim ili nekim drugim budućim vremenima.
Pustili smo da nas put odvede do uske kale, koju sada ni u kojoj varijanti ne bih mogao pronaći, jer su mi godine ispunile previše slobodnih sinapsi i poslagale se na njih zauvijek, e da bi se tamo obavio očevid i skupili dokazi o tome kako su naši dnk-i zujali kroz mase šarenih turista i stali ispred dvora te prodavačice. Veli da prodaje domaće vino. Neka. Tek nakon dosta godina sam shvatio da nije moglo biti nikakvog smisla, a ni vjerojatnosti da se u ustreptalom i prepunom srpnju, baš prekvalitetno domaće vino prodaje tamo nekim još domaćijim klincima, koji eto, nisu imali ni za pivu u bircuzu na šetnici, pa su se za štimung odlučili ubiti crvenom patvorinom.
To se ne proba, rekla je, nego se polije po dlanovima, a onda ih se stavi tik pred lice i duboko udahne. E da, tako ćemo shvatiti da je vino dobro. Eh, marketinga, pomislih nekoliko decenija kasnije. Neka joj bude.
I bilo je dobro. Ošamutilo nas iz prve.
Možda bi priča tu i počela i završila, da nisam nakon podosta prohujalog vremena shvatio da je ta šjora bila paradigma hrvatskog, tada jugoslavenskog, udri ubij turizma, u kojemu furešt željan nezaboravnosti trenutka, željan davanja ne bi li dobio, željan uzimanja ako mu dadu.
Po njenim natuknicama evo tridesetak godina i još koju kasnije, postadošmo zemlja konobara i sobarica, ma koju god školu završili i ma čime se ranije baviše naši djedovi, jer u friškoj etiketi na bočetini vina i prozoru kroz koji mogu buljiti u parkiralište ili ponekad u kokoši, skriva se sva mudrost ekonomske budućnosti ove zemlje, koja čak ni godine ne broji od Nove do Nove, nego od sezone do sezone.
Da, zaista, kako smo to preko noći postali zemlja konobara i sobarica (nemam ništa protiv tih časnih zanimanja), uz naravno neizbježne kladionice?
Bespredmetnim se čini postavljati pitanje gdje je nestala drvna inustrija, gdje metalurgija, gdje poljoprivreda, gdje farmacija, gdje telefonija, gdje vojna i ina. Otprilike svi znamo odgovor na to pitanje, ali zašto svi moramo biti konobari i sobarice? Zašto je svaka vijest iz prosječnog istarskog sela ili nekog sličnog iz Podravine, vijest o tome kako su staro imanje pretvorili u turističku oazu u kojoj će gosti, i oni naši i oni strani, češkati magarce i bacati zrnje kokama, pa podrigivati od jakog doručka kakvog samo mi ovdje radimo, pa onda sjediti u hladu lipe ili murve, a samo zato da bismo i mi u našem selu mogli biti konobari i sobarice.
Jesmo li toliko neinventivni, baš kao i ja, pa ne znam kud bih sa sobom pa štancam ove retke ne bi li mi istekla nedjelja ili je budućnost ove zemlje doista u konobarenju i zatezanju lancuna na žilet.
Post je objavljen 26.10.2014. u 10:40 sati.