Roditelji Miroslava Plazibata nikada nisu došli u školu, jer zašto bi se inkomodirali i nepotrebno glancali svoj Ford Taunus 17M, e kako bi se odazvali pozivu mlade i nadobudne Silvije Štimac, koja se usudila s prvim maslačcima u školskom dvorištu, posumnjati u dobrotu njihovog djeteta. Što li si umišlja ta mlada fufica i zar ne shvaća da će je razriješit i razredništva, a možda i posla, bude li kopala po utrobi obitelji, čiji je djed propješačio stotine bosanskih planina ne bi li se ozeblih nogu u drugom redu vrste poklonio Savi Kovačeviću. Neka samo nastavi tetošiti, pa što ima veze ako je nadaren, onog malog Zvonareka, jer ma kakav god bio ne može dogurati dalje od onoga do kuda je dogurao njegov rođeni djed u blatnjavim cokulama domobranskim.
Jebemti sunce kalajsano, - drečao je tata Plazibat, zna li ona da sam ja od osmna'jstog četvrtog u CE KA. Ne'š 'vako moć' živ't s tim ljuckim nikogovićima. Uza zid to treba sve. A ti se, Miro, ne zajebavaj. 'Es čuo.
Ne puno godina poslije, činilo mu se kao jučer, Mali Zvonarek je dahom pokušavao ugrijati do plavila promrzle prste naslonjene ne nepotreban AK-47 i kroz maglu nazrijeti što se nazrijeti nije moglo, idu li ili ne idu. Tek zašao u dvadesetprvu, a već je znao kako je odurno kad studen zabada zube kroz adidaske, a žlica tople mamine juhe je tek davno zaboravljena freska, izlizana do neprepoznatljivosti, da se čak zapitao je li ta idila uopće i postojala ili je uspio perpetuirati nemoguće, pa posložiti stvari onako kako se stvari slažu, čiste i netaknute, kao pred ukop, u mir. Pa usnuti milinu metka, njegovog toplog zrna, ispaljenog i zafijuknutog nekom pijanom, ali preciznom rukom, metka koji pogađa bez ispravka, odjednom, bezbolno točno i zauvijek.
Majku im jebem komunjarsku, jugonostalgičarsku, - vrištao je tata Plazibat u danima koji su došli nakon dana koji su rodili sve dolazeće dane, - znaju li oni da sam ja u HADEZEU od prvoga dana, pa ne može moj sin biti prvi na toj njihovoj montiranoj optužnici.
Miroslav je uspio preživjeti dvadesetprvu, iako mu je bilo teško kroz devedesete naviknuti se na stotine okusa egzotičnih koktela, i kusati prah sa staklenog stola, ali je uživao u svojoj gluposti tapšati terenca po haubi i grickati uho sisatoj sponzoruši. Uspio je nadživjeti i plakate s kojih se cerio godinama nakon toga, u društvu tate i tatinih prijatelja, sve dok plakate nije spržilo sunce, pa saprala kiša nošena genovskom cikolonom, pa retuširala bura, pa ih zamrzlo inje, pa opet sunce i tako u krug do nove predstave. Preživjet će i prvo mjesto na optužnici, jer smrtne su se odrekli svi koji vjeruju da je dobro, štoviše da je bolje, da dio života gadovi prožive u svojim govnima.
Post je objavljen 17.11.2011. u 12:50 sati.